Johnson u Mošćeničkoj Dragi jučer nije imao velike žive škampe. Samo male, koje pripremaju sirove. Budući da je Johnson sinonim za škampe, to nas je iznenadilo, ali je i odvelo naš ručak u još zanimljivijem smjeru. Ručak smo počeli izvrsnim slanim inćunima. Zatim su nam donijeli veliki tanjur dondola i kunjki , tek nježno zagrijaniih na grillu. Dondole su bile gotovo slatke i blago jodirane, a kunjke su, naravno, esencija mora.
Mnogi ljubitelji školjki zaziru od kunjki zbog njihove žilave teksture. No, kad ozvorite školjku i zajedno s mesom pojedete svu njenu vodu, vjerojatno ne postoji intenzivniji osjećaj okusa mora koji možete doživjeti u bilo čemu što živi u Jadranu. Kunjke su podcijenjena delikatesa najviše klase; u njima treba uživati gdje god ih nađete.
Poslije kunjki pojeli smo još briljantnog, jako svježeg zubaca. Kraj takvog zubaca prestaju sve rasprave o tome da se ispravno šokirana riba može približiti zaista svježoj ribi. Ovdje se ne radi samo o teksturi mesa, koja je kod ovog precizno pečenog zubaca bila istodobno čvrsta i sočno podatna, nego o delikatnom, čistom okusu plemenite bijele ribe koji je toliko sofisticiran da mu ne treba ništa osim dva zrna soli i kap finog ali ne odveć intenzivnog ulja.
Zubatac u Johnsonu jedna je od najspektakularnijih riba koje smo pojeli unatrag dugo, dugo vremena. Johnson je u zadnjih pet ili šest godina unaprijedio prezentacije i uveo nešto složenijih receptura , što je svakako dobro i važnaje dodana vrijednost. No, katkad vam se jede posve čista, svježa hrana iz mora bez ikakvih kulinarskih intervencija. U toj je kategoriji Johnson jedan od najboljih restorana u Hrvatskoj.
Vinska lista pomalo je dosadna, bitno ispod razine hrane i ne uvažava značajne pomake na istarskoj vinskoj sceni. Piquentum iz 2018. daleko najinteresantnije vino na karti, ostavio je, srećom, prilično dobar dojam.
