Nakon nedavne objave da se Trgovački sud u Splitu počeo pripremati za dražbu nekretnina tvrtke Kerum d.o.o. u stečaju, uključujući procjenu vrijednosti restorana Šumski dvor, za Kult Plave Kamenice o sudbini kultne zagrebačke ugostiteljske destinacije piše mladi zagrebački arhitekt Mark Miščević iz Zavoda za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je prošle godine na istome fakultetu obranio diplomski rad s temom “Rekonstrukcija restorana Šumski dvor i dogradnja hotela na Cmroku u Zagrebu” pod mentorstvom prof.dr.sc. Mije Roth Čerine.
Na početku ulice Gornje Prekrižje, u elitnoj zagrebačkoj stambenoj zoni uz pitoreskni krajolik popularnog zagrebačkog izletišta Cmrok, nalazi se devastirana građevina, izvorno Vila Hirschler, ljetnikovac s kavanom izgrađen 1933. godine prema projektu arhitekta Slavka Löwyja. Zanimljivo, iste godine nastaje i najznačajnija Löwyjeva realizacija, Stambeno-poslovna zgrada Radovan u Masarykovoj ulici, poznatija kao prvi zagrebački neboder.
Vila Hirschler jedno je od najkvalitetnijih arhitektonskih ostvarenja zagrebačke moderne, jer je za to vrijeme vrlo rijedak primjer koncepta koji se suvremenim rječnikom naziva hibridna arhitektura. Löwy je unutar eksterijerski jedinstvenog korpusa postavio tri različita interijerski nepovezana funkcionalna segmenta – kavanu, ljetnikovac i garsonjeru. Međutim, upravo je povijesni razvoj Šumskog dvora pokazao neodrživost spoja privatne stambene i javne ugostiteljske namjene unutar jedne cjeline.
Uz kavanu, koja je 1958. godine prerasla u restoran, smještaj ljetnikovca koji zahtijeva privatnost, mir i tišinu, bio je potpuno neadekvatan. Logično proširenje ugostiteljske namjene restorana bila je ponuda smještajnih kapaciteta te je zbog toga privatni stambeni dio pretvoren u nekoliko manjih hotelskih soba koje su godinama bile izrazito dobro popunjene.
Šumski dvor je postao legendarna zagrebačka ugostiteljska destinacija, mjesto na kojem su u palačinkama i jagodama sa šlagom jednako uživali velikani poput Miroslava Krleže, ali i brojni izletnici te djeca s roditeljima. U memoriji Zagrepčana ostao je upisan kao prostor otvoren svima, kao mjesto druženja, okupljanja i trajnih uspomena na stotine maturalnih zabava, svadbi i drugih svečanosti. Stihijskim i nestručnim dogradnjama zgrada je kroz povijest u arhitektonskom smislu u potpunosti uništena.
Rafinirana i promišljena kompozicija Slavka Löwyja kroz godine je unakažena aneksima koji su zaklonili glavni volumen kavane i kubus zimskog vrta na stupovima. Devedesetih godina je u južnome dvorištu dograđen roštilj od opeke s velikom dvostrešnom nadstrešnicom potpuno nekontekstualnog i neprimjerenog oblikovanja te se iz godine u godinu Šumski dvor od profinjenog restorana bogate tradicije sve više pretvarao u zdanje nalik provincijskoj krčmi.
Šumski dvor je posljednji put preuređen 1990. godine, a 2000. godine je zatvoren i prepušten propadanju. Time je na jedno vrijeme završila njegova burna i dinamična povijest u kojoj je u jednom razdoblju tijekom 50-ih čak bio i domom za nezbrinutu djecu. Iako je 2010. godine njegov posljednji vlasnik Željko Kerum najavljivao obnovu, ona nije realizirana zbog imovinsko-pravnih odnosa. Zgrada je danas u ruševnom stanju, nepodobna za obnovu.
Međutim, nedavno je objavljeno da se Trgovački sud u Splitu počeo pripremati za dražbu nekretnina tvrtke Kerum d.o.o. u stečaju uključujući procjenu vrijednosti restorana Šumski dvor na 15,7 milijuna kuna. Iako veseli vijest da se nakon dvadeset godina propadanja konačno pokrenula prodaja najveće ruine u podsljemenskoj zoni, zabrinjava činjenica da Šumski dvor zbog brojnih neprimjerenih intervencija i dogradnji kroz povijest nema status pojedinačnog zaštićenog nepokretnog kulturnog dobra, odnosno da je scenarij rušenja i brisanja Šumskog dvora iz zagrebačke kulture i povijesti sve izgledniji.
Diplomski rad “Rekonstrukcija restorana Šumski dvor i dogradnja hotela na Cmroku u Zagrebu“ obrađuje niz tema koje su vezane uz javni prostor grada Zagreba. Prije svega, projektom se nastojao utvrditi odgovarajući način rekonstrukcije zagrebačke graditeljske baštine iz razdoblja moderne, odnosno utvrditi metoda prilagodbe povijesnih građevina suvremenim kriterijima, uz poštivanje konvencija obnove graditeljskog naslijeđa.
Projektom se predviđa izgradnja ugostiteljsko-turističkog kompleksa koji će se sastojati od rekonstruirane zgrade Šumskog dvora te novoprojektiranog manjeg hotela, čime se teži izletište Cmrok revitalizirati privatnim kapitalom uz ostvarenje javnog interesa. Ideja je pod svaku cijenu izbjeći nastajanje elitističkog kompleksa koji bi “privatizirao” lokaciju i otjerao građanstvo. Primjerice, s obzirom da je gradnja podzemne garaže za potrebe hotela neophodna, a na Cmroku postoji izraženi problem parkiranja, planirana je izgradnja garaže povećanog kapaciteta za potrebe javnog korištenja kao i mogućnost njenog izravnog pješačkog povezivanja podzemnim tunelom s udolinom Cmroka. U sklopu garaže nalazili bi se i prostori za najam sportske opreme, bicikala, sanjki… Javni interes bio bi ostvaren i kroz mogućnost korištenja dodatnih sadržaja hotela (teretane, bazena i sauna) za građanstvo.
Navedenim bi se, uz otvaranje Šumskog dvora, Cmrok ponovo popularizirao i izvan sezone sanjkanja. Vrijedi podsjetiti da je davne 1979. godine na Cmroku održan koncert WoodCmrok, “Zagrebački Woodstock” na kojemu se okupilo 30 000 posjetitelja, a posebna atrakcija bila je dolazak članova grupe Srebrna krila na pozornicu insceniranim skokom padobranom. Prava je šteta da se livada jedinstvene topografije nalik teatru već godinama ne koristi za održavanje open-air koncerata ili festivala.
Zbog izrazito lošeg građevinskog stanja zgrade Šumskog dvora na koje je manjim dijelom utjecao i nedavni potres, ali i činjenice da je raznim intervencijama i dogradnjama kroz povijest arhitektonska kvaliteta izvornog projekta i realizacije do danas u cijelosti izgubljena, projekt pod rekonstrukcijom smatra potpuno uklanjanje postojeće građevine Šumskog dvora i njenu ponovnu izgradnju koja će vanjštinom biti izvedena prema izvornom projektu, a tehnologijom gradnje i unutarnjim uređenjem prilagođena suvremenim funkcionalnim, estetskim i građevinskim zahtjevima.
Drugim riječima, zgrada koja će eksterijerski biti gotovo identična izvornoj iz 1933. godine, može biti projektirana u skladu s najsuvremenijim standardima statike, fizike zgrade, energetske učinkovitosti, instalacijskih sustava, vatrozaštite i sl. U cijeloj površini rekonstruirane zgrade predviđeni su kavana i restoran, dok bi potreba za smještajnim kapacitetima bila osigurana dogradnjom manjeg hotela na susjednoj parceli. Projekt je moguće izvoditi u fazama, odnosno moguća je najprije rekonstrukcija Šumskog dvora, a kasnije dogradnja smještajnih kapaciteta.
Spomenuto “preseljenje” smještajnih kapaciteta u novi hotel na susjednoj parceli, kao i prebacivanje kuhinje i svih servisnih prostora u podrumsku etažu, omogućilo je da se u izvorni gabarit Šumskog dvora bez svih suvišnih dogradnji smjeste kavana i restoran površine 420 m2.
Tri interijerski odvojene cjeline iz izvornog projekta – kavana, ljetnikovac i garsonjera, sada postaju jedinstveni open-space prostor namijenjen isključivo kavani i restoranu. Pojedini se unutarnji zidovi iz izvornog projekta otvaraju, uvodi se galerijski prostor iznad ulaza s terase u restoranski dio čime se prostor povezuje po vertikali, šank se zenitalno osvjetljava, a sve kako bi se prostor i fizički i vizualno što jače povezao u cjelinu. Interijer “novog” Šumskog dvora zamišljen je kao eklekticistički spoj svih njegovih bivših interijera.
Primjerice, kao podna obloga su predviđene originalne tamnozelene pločice i parket polagan u „riblju kost“, zadržana je tamnocrvena boja stropova te tamnozelena boja vanjske stolarije i bravarije, sačuvano je originalno drveno stubište, predviđene su izvorne viseće bakrene svjetiljke, a korištenje elementa mobilnih žardinjera sa zelenilom citat je rješenja koje je 1968. godine prilikom adaptacije Šumskog dvora u restoran i mini hotel arhitektica Koviljka Govekar osmislila u funkciji fleksibilnog stvaranja separea.
Važan segment projekta je i rješenje pristupačnosti osobama s invaliditetom i smanjenom pokretljivosti, s obzirom na to da izvorni projekt sadržava brojne prostorne prepreke u vidu denivelacija. Pristupačnost je riješena uvođenjem rampi i dizala, ali i novim konceptom potpuno ravne terase koja se uz postojeću poziciju zapadno od zgrade širi i na južnu stranu na kojoj je od sunca zaštićena visokom i gustom šumom. Terasa je koncipirana kao veliki popločeni prostor na kojemu se različiti prostorno-funkcionalni scenariji, jednako kao i u interijeru, ostvaruju različitim načinima postavljanja pokretnih žardinjera sa zelenilom koje na taj način separiraju cjelinu terase i unose element zelenila. Zbog izravnavanja kote terasa, na južnoj međi prema susjednoj šumi pojavljuje se potporni zid koji je zamišljen kao refleksna površina u kojoj se kao u ogledalu zrcale pogled na Cmrok i šumu te na taj način dematerijaliziraju zid koji se svojom refleksnom površinom nastavlja u postament dograđenog hotela.
Rekonstrukcijom Šumskog dvora pokazao bi se respekt ne samo prema zagrebačkoj arhitektonskoj baštini, već i prema duhu građanske kulture Zagreba koja nepovratno iščezava pod naletima komercijalizacije, a čiji je neizostavni dio bio upravo Šumski dvor.
Ilustracije © Mark Miščević, 2020.
