Rujanski broj Decantera koji u Engleskoj izlazi početkom kolovoza, objavio je opsežan pregled ljetnih vina, njih čak 78, svih mogućih stilova i porijekla. Među 78 vina koja Decanter preporučuje za ljeto, nema ni jednog iz Hrvatske. Par stranica prije tog specijala, Decanter je tiskao svoji redovitu rubriku Weekday wines u kojoj preporučuje vina za svakodnevnu potrošnju ne skuplja od dvadesetak funti. Među 25 vina u Weekday wines također nema ni jednog iz Hrvatske (ako se dobro sjećamo ih nije bilo ni prošlog mjeseca). U velikim svjetskim restoranima vrlo je malo hrvatskih vina, svakako ne više nego prije desetak godina.
Hrvatska vina nažalost ne postoje na svjetskim tržištu kao kategorija koja se prepoznaje i koja raste. Ima, naravno, ponešto iznimaka; dosta manjih ambicioznijih hrvatskih vinara, od Istre do Pelješca, redovito izvoze određene količine vina po sasvim pristojnim cijenama. No, radi se o premalim ukupnim količinama, da bi naša vina postala vidljivu u retailu i u restoranima i hotelima. U čemu je problem?
Hrvatska su vina jako napredovala u kvaliteti. O tome svjedoče i brojne Decanterove medalje koje, uostalom, pomažu nekim našim malim izvoznicima. Drugo, naša vina nisu skupa s obzirom na kvalitetu. Ni navodno premale količine ne mogu biti razlog izvoznog neuspjeha hrvatskih vina, jer naša vina nužno pripadaju nišnom a ne masovnom tržištu. Ako je, dakle, sve više manje u redu s kvalitetom, cijenama i količinama, zašto nas nigdje nema? Zbog dva snažna strukturalna razloga.
Nema sustavne akcije promoviranja i plasiranja hrvatskih vina na stranim tržištima. Od takvog projekta, koji u slučaju male zemlje kao što je Hrvatska jednostavno mora podržavati država, očigledno se odustalo. No, drugi je razlog još puno važniji. Hrvatska nema prepoznatljiv vinski identitet. Niti jedan marketinški genij ne može izmisliti međunarodno prepoznatljiv identitet bez dovoljno prepoznatljivog proizvoda. Hrvatska su vina dobra, ali nisu međunarodno široko prepoznatljiva jer se utapaju u oceanima vina brojnih drugih europskih proizvođača.
Identitet se, naravno, može pokušati graditi regionalno, uz pomoć turizma, ali takav koncept ne doseže šire od naših glavnih emitivnih destinacija: vina iz Istre ili vina iz Dalmacije možete prodavati u Njemačkoj, ali već puno teže u skandinavskim zemljama, da ne govorimo o Americi. Kako bi stekla prepoznatljiv identitet na nišnom svjetskom vinskom tržištu, Hrvatska mora imati prepoznatljiv proizvod s jasnim zajedničkim nazivnikom. Mislimo da bi to trebala biti prirodna vina.
Ne, naravno, macerati, oni su samo jedna stilska frakcija. Nego prirodna vina definirana slično sadržaju francuske, ove godine usvojene oznake Vin Methode Nature. U Vin Methode Nature ubrajaju se vina napravljena od grožđa iz biološkog uzgoja, bez aditiva, s ograničenom količinom sumpora. Prirodna su vina budućnost svjetske vinske industrije zbog čitavog niza razloga, od ekoloških preko kvalitativnih do komercijalnih: sve više kupaca okretat će se prirodnim vinima, jer ljudi naprosto žele jesti i piti prirodno.
Velika vinska industrija počela se, i to u najvišem segmentu, prilagođavati trendu prirodnih vina, pa su tako Chateau d’Yquem i Cristal nedavno prešli na organski uzgoj. Hrvatska ima niz pretpostavki za proizvodnju prirodnih vina, od povoljnih klimatskih uvjeta do velikog broja malih vinara koji mogu stvoriti šaroliku i originalnu scenu prirodnih vina
Ona najvažnija pretpostavka svakako je sama priroda. Od unutrašnjosti Istre, preko sjeverne Dalmacije do Pelješca, Hrvatska je uglavnom ili potpuno nezagađena. Ništa nije logičnije nego da sve ozbiljnije vinarije na Hvaru, Braču Korčuli i Pelješcu počnu prelaziti na organski uzgoj. Slično vrijedi i za Istru, dok obitelj Tomac upravo dokazuje kako biodinamički uzgoj daje izvrsne rezultate i na Plešivici, koja je klimatski znatno nezahvalnija od Dalmacije.
Prirodni uzgoj i što prirodnija proizvodnja vina, bez dodavanja boja, tanina, kiselina, hrastovog čipsa i sličnih stvari, budućnost je i velikih slavonskih vinograda, koji već jako dugo ne mogu promaći svoje usmjerenje. Naravno, čitav je niz prepreka za masovni prelazak na prirodnu proizvodnju. Problem je prije svega nedostatak vizije: vrlo malo hrvatskih vinara zna što želi raditi za dvadesetak godina i zašto to želi raditi.
Druga prepreka su financije; prirodna je proizvodnja, barem u tranzicijskoj fazi, nužno skuplja od konvencionalne, a u vrijeme epidemije i drastičnog pada prodaje gotovo nitko ne razmišlja o riskantnim investicijama. Naposljetku, tu je i problem znanja; u Hrvatskoj se uče konvencionalno vinogradarstvo i vinarstvo , a ne prirodno vinogradarstvo i vinarstvo. Hrvatski vinari koji su prešli na prirodni uzgoj morali su angažirati strane konzultante. Usprkos svim ovim preprekama, prelazak na prirodno vinogradarstvo i vinarstvo prvi je preduvjet za ozbiljniji prodor hrvatskih vina na međunarodna tržišta. Hrvatska zaista treba postati prepoznatljiva kao zemlja prirodnih vina.
