Sir Terence Conran, koji je u 88. godini umro u Velikoj Britaniji, najpoznatiji je kao dizajner i osnivač Habitata, brenda koji je utemeljio moderni stil u trgovini. “Donio je senzualnost i sofisticiranost u zemlju gladnu zabave i boja. Naučio je mene i bezbrojne druge kako živjeti,” sažela je Conranov rad Suzan Moore u Guardianu. Svojim dizajnom i idejama (izmislio je flat-pack puno prije Ikee) Terence Conran mračnom je, traumatiziranom poslijeratnom Londonu kroz trgovine, restorane i barove vratio veselje, kozmopolitski duh i okrenuo ga budućnosti.
Od prve trgovine Mary Quant preko Habitata do niza njegovih londonskih restorana, Conranov stil inspirirao je generacije dizajnera i restauratera. Kako je u oproštaju od Conran napisao londonski Michelin, Conran je odlasku u restoran dao je glamur, uzbuđenje i visoki stil.
Nakon studija tekstilnog dizajna i otvaranja studija za dizajn namještaja, Conran se 1950. pridružio jednoj arhitektonskoj firmi. Ambicija i zanimanje za mogućnosti dizajna kao pokretača biznisa, potakli su ga da osnuje Conran Design Grupu, kompaniju koja će obilježiti London.
Prvi restoran Soup Kitchen otvorio je 1953. Soup Kitchen bio je istodobno inspiriran prisilnom jednostavnošću poslijeratnih nestašica i elegantnom jednostavnošću provansalskog stila. Iz Soup Kitchena Conran je razvio restoransku grupu s 50 restorana, među kojima su najvažniji bili Bibendum otvoren u preuređenoj Michelinovoj zgradi, Blue Beard club, Neal Street koji je u Covent Gardenu kuhao jednostavnu talijansku hranu prije nego ga je 1989. preuzeo Conranov šogor, tada nepoznati Antonio Carluccio, Quaglino u Mayfairu i Orrery Marylebone. U vrijeme kad je otvarao svoje restorane, Conranov spoj dizajna, arhitekture, atmosfere i detalja bio je revolucija u industriji.
Kad više nije mogao osobno voditi restorane, a tvrdio je da bez svakodnevnog osobnog angažmana vlasnika nema dobrog restorana, Conran je grupu 2007. prodao svojim menadžerima. Gotovo svi restorani osim Bibendumaveć su bili irelevantni.
Iako je presudno utjecao na kuhare poput Gordona Ramsaya i Clare Smyth, Conranovi restorani, osim Bibenduma kojemu je Claude Bosi donio dvije Michelinove zvjezdice, nisu preživjeli promjene 90-tih. Conran je od chefova zahtijevao da se fokusiraju na sastojke i njihovo porijeklo i da tehnikama nikad ne maskiraju prirodni karakter hrane. Devedesetih, u novom londonskom valu modernističkog kuhanja i fascinacije kompliciranim jelima, Conranova načela pala su u drugi plan. Danas se pokazuje koliko je i u tome bio ispred vremena. No, najvažnije Conranovo naslijeđe, definicija restorana kao uzbudljivih mjesta visoke kulture i stila, ostaje kao trajna vrijednost u industriji.
