“Nažalost, sad možete dobiti samo pizzu. Kuhar nije došao na posao,” rekao nam je jako ljubazni gospodin, pretpostavljamo vlasnik ili voditelj restorana Tempera, na uglu Ravnica i Branimirove blizu Kauflandova supermarketa. Okej, naručili smo pizzu, pa smo uz pizzu pokušali popiti pivo. “Nemamo ni jedno craft pivo. U početku smo i držali craftove, ali ovdje to nitko nije naručivao pa sam ih morao baciti,” rekao je iskreno ovaj pristojni gospodin. Pitali smo za vino. Gospodin je priznao je da mu nijedna buteljka nije rashlađena, pa nas je ponudio otvorenom Graševinom Trs koja se pokazala prilično korektnom.
Ubrzo je na stol stigla pizza, koja je imala najmanje dva velika problema. Prvi, vanjski dijelovi tijesta bili su tvrdi. Ne hrskavi nego neugodno tvrdi, kao da je tijesto stiglo iz zamrzivača. Drugo, umak od rajcica bio je sladak kao da je napravljen od kečapa. Sastojci su bili korektni u okviru nižih profesionalnih standarda.
Tempera je veći restoran napravljen po formuli pizza-pasta-grill, koja je svugdje u Europi komercijalna. Međutim, Tempera dosta precizno simbolizira sve probleme restoranske scene istočnog Zagreba. U tom jako velikom dijelu grada nikad nije bilo ozbiljnijih restorana. Osim Bistroa Vukušić i pizzerie Toccare ne možemo se sjetiti ni jednog imalo ambicioznijeg restorana istočno od Zoološkog vrta i Dinamova stadiona. U Dubravi se zadnjih godina otvaralo nekoliko malo pretencioznijih lokala, no bili su to fejkovi vrijedni ismijavanja.
U takvoj restoranskoj pustoši logično je da se craft piva bacaju u smeće, da kuhar ne dolazi ne posao, da buteljke nisu hladne i da pizza ima teksturu smrznutog tijesta. Jedina vrsta restorana koja bi u istočnom Zagrebu mogla zaista uspjeti, morala bi ujediniti visoke profesionalne, posebno kulinarske standarde, što atraktivniji interijer i niske cijene. Sve je to dosta teško spojiti u održiv ugostiteljski projekt.
