Nijedan veliki svjetski mainstream medij nije se nikad zakačio za priču o lažnoj riži koja se navodno proizvodi u Kini od krumpirova brašna i plastike. Glavni razlog je to što mnogi vjeruju da je priča običan internetski hoax. No ako je priča hoax, kako se onda plastična riža našla u novom izvještaju Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) kao jedan od 12 glavnih prehrambenih rizika u Europi? Priča o plastičnoj riži počela se širiti internetom 2011. i otada se ne skida s raznih alternativnih portala i blogova koji se bave ekologijom i politikom hrane.
Svi citiraju novinara koji je proveo tajnu istragu i otkrio proizvodnju umjetne riže u Kini, ali na internetu zapravo nema poveznica s eventualnim objavama originalnog materijala. Prema pričama koje kruže, krivotvorenje riže u Kini se razvilo zbog Wuchang riže, jedne od najtraženijih i naskupljih vrsta kineske riže, slavne zbog posebnog raskošnog mirisa. Kako je Wuchang riža dvostruko skuplja od ostalih vrsta, neke su tvornice našle način da je krivotvore, otkupljujući male količine Wuchanga i miješajući ga s brašnom od krumpira, slatkog krumpira i industrijskim plastičnim smolama.
Tko je u EU odgovoran za plastičnu rižu
Mikrokoličine sličnih spojeva svi imamo u krvi jer koristimo plastične boce i drugu plastičnu ambalažu za hranu, ali to što se stavlja u plastičnu rižu je još opasnije, posebno kad se konzumira u velikim količinama. Prema istoj priči, prve tvornice “plastične riže” otkrivene su u Kerali u Indiji. Plastična riža se iz Kine prvo proširila po tržištima jugoistočne Azije, u Indoneziju, Vijetnam i Singapur, a otamo u Južnu Ameriku, Afriku i Europu. Lažna riža navodno se prodaje pomiješana s pravom, što je unervozilo vlasnike velikih zapadnih brendova riže koji puno otkupljuju iz Azije.
Plastična riža u Europskoj uniji je postala tema 2013. godine, kad su britanski zastupnici u Europskom parlamentu zatražili očitovanje Europske komisije. Zanimalo ih je zna li Komisija za plastičnu rižu i što će učiniti da zaštiti građane EU od eventualnog njezina uvoza i prodaje. Europska komisija odgovorila je 20. rujna 2013. U objašnjenju stoji da prema aktivnim propisima EU sva riža koja se uvozi iz Kine može biti puštena u slobodnu prodaju “samo ako ima analitički izvještaj kojim se potvrđuje da nije genetski modificirana i certifikat o zdravstvenoj ispravnosti koji je izdala nadležna kineska služba, a kojim se potvrđuje da je riža proizvedena, sortirana, prerađena, pakirana i transportirana u skladu s dobrom higijenskom praksom”. Na tome je, koliko se vidi u online arhivama EU institucija, sve i stalo.
Prema pisanju portala Foodlawtest Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) prvi je dopis o plastičnoj riži dobila u listopadu 2015. od kolege iz odjela za Epidemiološki nadzor Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti (ECDC). Istog tjedna na portalima se opet počela pojavljivati priča o plastičnoj riži. Britanci su tada u EU počeli inzistirati da se provjeri ima li takve riže na europskom tržištu i da se spriječi njen eventualni dolazak. Dosad u EU nije pronađena nijedna indicija o plastičnoj riži. U međuvremenu, Velika Britanija je odlučila izići iz EU, ali proces koji su pokrenuli će se nastaviti.
Rizik u nastajanju ili veliki nesporazum
U istragu se uključla Međunarodna mreža institucija za sigurnost hrane (INFOSAN) koja radi pod Svjetskom zdrastvenom organizacijom. Nekoliko država iz Azije zatražilo je od njih da pritisnu kineske vlasti jer su glasina o plastičnoj riži previše zabrinjavajuće da bi ostale samo glasine. I mnoge zapadne države traže da se stvar raščisti. Prvo, globalna mreža za zaštitu sigurnosti hrane je glomazna i birokratizirana. Drugi problem je što ne postoji tehnologija testiranja kojom bi se provjerilo ima li plastične riže na tržištu. Od Europske komisije do američke FDA, svi govore da su svjesni problema i da pažljivo nadziru uvoz riže iz Kine. Uostalom, u zadnje vrijeme se priča da se većina umjetne riže navodno izvozi u Afriku, što dodatno slabi političku volju da se problem ispita. Ne zna se ni o kakvim se točno opasnim plastičnim smolama govori u priči o plastičnoj riži.
Filipinska nacionalna agencija za sigurnost hrane u svojoj je istrazi navela da je tragala za kopolimerom stirenom-akrilonitrilom. Najveći svjetski proizvođači te tvari su Njemačka, SAD i Italija, a zbog otpornosti, prozirnosti i sjaja koristi se za stotine proizvoda, od ambalaže za kozmetiku i plastičnog pribora za jelo do pregrada za hladnjake i u nekim zemljama za plastične boce. Filipinske vlasti lani su objavile da nisu pronašle ništa što bi ukazivalo da na njihovu tržištu, gdje se većina riže uvozi iz Vijetnama, ima plastične riže. Indija je nakon svojih istraga zaključila da se lažna riža, ako se i prodaje, vjerojatno gura na tržište preko malih trgovina i u rinfuzi a ne pod velikim brendovima.Na YouTubeu se mogu naći video prilozi na kojima se navodno prikazuje plastična riža i upute kako je razlikovati od prave. S druge strane, kineski mainstream mediji pišu da je cijela stvar jedan veliki nesporazum i da priča o plastičnoj riži počiva na krivom razumijevanju žargona iz industrije plastike. Plastična riža, pišu, naziv je za sirovinu u kuglicama od koje se miješaju i proizvode plastične smole. Dok nitko ništa sigurno ne zna, cijela stvar se tretira kao “rizik u nastajanju” pa je kao takva uvrštena i u izvještaj Europske agencije za sigurnost hrane.
