Infografika španjolskog dnevnika El Pais, jedna od tisuća objavljenih tijekom pandemije, postala je viralna. Zašto baš ona? Zato što na temelju opsežnih podataka i znanstvenih modela zorno objašnjava problematiku širenja virusa Covida-19 i mnoge pandemijske statistike. Među ostalim, pojašnjava zašto su se s privatnih druženja i iz klubova ovoga ljeta i jeseni toliko širile zaraze Covidom-19 i zašto je širenje zaraze u školama, restoranima i kafićima koji dosljedno provode protuepidemijske mjere, bitno manje.
[adsense_content_v2]
Podaci na koje se poziva El Pais također zorno objašnjavaju zašto su neke od mjera uvedenih u europskim zemljama potpuno opravdane unatoč protivljenju nekih skupina građana, ali i ukazuje na momente u kojima su se donosile možda pretjerane mjere koje su se više temeljile na kombinaciji panike i političke kalkulacije nego na poznatim podacima i znanosti. Jedan od najvažnijih dijelova El Paisova istraživanja tiče se širenja zaraze aerosolom. Maske i razmak pokazali su se vrlo efikasnima u sprečavanju širenja Covida-19 kapljičnim putema, ali aerosol, nevidljivi sitni oblaci čestica koje izdišemo, kompleksniji je problem u kojemu u obzir treba uzeti i vrijeme i prostor i ponašanje i interakciju ljudi.
Na početku pandemije vjerovalo se da se Covid-19 širi prvenstveno kapljično. Golema širenja zaraza iz klubova, s proslava i evenata u zatvorenim prostorima u kojima se vikalo, glasno pričalo ili pjevalo, dokazala su koliko se Covid-19 širi i aerosolom. Prema znanstvenim studijama, zaražene osobe koje glasno pričaju ili viču u zrak emitiraju 50 puta više virusa nego kad šute.
Ako se aerosol ne rasprši provjetravanjem, s vremenom se koncentrira, ljudi koji su mu izloženi udišu puno više virusa nakon, recimo sat vremena nego nakon pet minuta i zaraza se širi. Prema tvrdnjama znanstvenika, osoba bez maske ili osoba koja nepravilno nosi masku može se zaraziti već ako provodi nekoliko minuta u radiju su od pet metara od zaraženog. Širenje Covida-19, dakle, ne ovisi samo o tome tko nosi ili ne nosi masku, koliki je razmak, nego i o tome kako se ljudi ponašanju u određenom prostoru i situaciji. Evo glavnih modela.
Kućna druženja su vrlo delikatan problem u pandemiji. Ljudi ih češće organiziraju jer su umorni od restrikcija u izlascima, kod kuće se osjećaju slobodnije i opuštenije, nitko goste ne tjera da nose maske dok mu sjede u kući i nijedna normalna država ne želi zakonskom represijom određivati što će tko raditi u svoja četiri zida. Jedino što može jest zamoliti ljude da budu oprezniji.
Prema novim znanstvenim modelima, ako šest ljudi boravi u dnevnom boravku i jedan je zaražen, nakon tri ili četiri sata druženja bez maski i provjetravanja vjerojatno će zaraziti sve prisutne. U Španjolskoj su ustanovili da se više od trećine zaraženih zarazilo upravo na kućnim i obiteljskim druženjima, čak i kada su držali distancu. Problem je bio koncentracija aerosola u prostorijama. Bez obzira na razmaka, ako šest ljudi sjedi četiri sata u istom zatvorenom prostoru, glasno priča i smije se, zarazit će se njih barem petero. Maske neće pomoći ako ljudi u prostoriji borave više sati. No, ako se prostor provjetrava i zajednički boravak u prostoriji skraćuje, rizik zaraze dramatično pada, zaražena osoba zarazit će još samo jednu.
Restorani, barovi i kafići najveće su ekonomske žrtve pandemije. Suočeni s drugim lockdownom i izglednom poslovnom katastrofom, mnogi su se ugostitelji u Europi pobunili. Tvrde da su dokazali da se dosljednim provođenjem mjera zaraza u njihovim lokalima nije širila i da je lockdown ne samo pretjeran nego i nepravedan.
Prema znanstvenim modelima, u lokalu koji radi na pola kapaciteta, ovdje su uzeli primjer 15 gostiju i tri konobara, jedna zaražena osoba u najgorem scenariju e zaraziti sve pristune.. Najgori scenarij znači da se lokal ne pridržava mjera, čega smose ovoga ljeta nagledali na jadranskoj obali: da nitko ne nosi masku, da u prostoru nema ventilacije i da u lokalu svi borave više sati. No, ako svi konobari stalno nose maske, gosti ih skidaju samo za stolom, uz propisani razmak i dobru ventilaciju koja može značiti i dobar klima uređaj, samo jedna osoba na 18 ili 20 riskira da se zarazi. Sjedenje na terasi iz razmak imaske još je sigurnije.
U školama u većini europskih zemalja zaraza se se širi niskim jednoznamenkastim stopama, oko 5 posto. Razlog je to što se dinamika širenja virusa aerosolom jako mijenja ovisno o tome je li prva zaražena osoba učenik ili učitelj. Učitelji puno više pričaju, podižu glas da bi ih učenici čuli i emitiraju više virusa u prostor ako su zaraženi.
Zaraženi učenik, s druge strane, na satu uglavnom šuti što dramatično smanjuje rizik od širenja zaraze. Zato se u školama preporučuje da u prozori u učionicama budu otvoreni ili da se učionice provjetravaju na svakom malom i velikom odmoru, što će tijekom zime postati problematično. Druga, puno skuplja i kompliciranija opcija, je ugradnja jakih ventilacijski sustava u škole. Najgori scenarij za školu je učionica bez ventilacije i bez maski u kojoj je zaražen učitelj. U dva sata u tim uvjetima učitelj može zaraziti 12 učenika. Ako svi nose maske, rizik pada na petero novozaraženih. U nekim slučajevima pokazalo se da su se virus s učitelja na učenike širio neovisno o tome koliko su daleko sjedili, jer se aerosol u zatvorenoj učionici ravnomjerno koncentrira i raspoređuje. Ako svi nose maske, i učionice redovito provjetravaju, rizik zaraze pada na neznatne stope.
