Brojnim mlađim čitateljima vijest o zatvaranju zagrebačkog restorana Gračanka Kamanjo ne znači mnogo. Još jedan od milijun zatvorenih restorana u ovoj godini obilježenoj zatvaranjima, reklo bi se.
Međutim, nije baš tako. Prije petnaestak godina Gračanka Kamanjo bila je možda najvruće mjesto u Zagrebu, s ergelom luksuznih auta na parkingu, a chef Goran Albini Kamanjo bio je neka vrsta celebrityja u lokalnim okvirima. Zatvaranje Gračanke povod je da podsjetimo na druge svojedobno vrlo značajne hrvatske restorane, koji su se zatvorili u ovom stoljeću.
[adsense_content_v2]
Josip Tariba, otac vlasnice Plavog podruma Daniele Kramarić, prvi je restoran otvorio još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Amfora je 90-tih bila jedan od najpopularnijih kvarnerskih restorana, s velikim akvarijima za jastoge i ribu, i s možda najboljom kolekcijom stranih vina u Hrvatskoj. Amfora je bila jedan od prvih primjera ugostiteljstva visokog stila na Jadranu.
Hipodrom se otvorio krajem osamdesetih ili početkom devedesetih godina, kao ultimativno luksuzni riblji restoran, s najsvježijom oboritom ribom, velikim rakovima i klasičnim hotelskim kuhanjem. Poslije nekoliko vlasničkih promjena restoran je u dvijetisućitima vodio Žarko Peša, nedavno preminuli ratni heroj i jedan od šefova obavještajne zajednice. Hipodrom se ugasio prijesedam godina kad je već bio u jako lošoj fazi. Danas se u tom prostoru nalazi uspješni etno restoran Potkova.
Klub Maksimir bio je glavno gradsko večernje okupljalište još u devedesetim godinama. Početkom dvijetisućitih počeo se gasiti. Zatim je u tom prostoru pod istim imenom otvorena neka bezlična gostionica. Danas na zavoju ulice Oboj, kraj nogometnog igrališta preko puta Maksimirske šume , više nema ničega.
Le Mandrač chefa Denisa Zembe bio je jedan od prvih tehnički avangardnih restorana u Hrvatskoj. Nažalost, kvaliteta hrane nije uvijek bila u skladu s modernošću pristupa kuhanju. Le Mandrač nije trajao predugo, a nakon njega je kroz lijepu staklenu interpolaciju u Voloskom prodefiliralo više lokala, uključujući Submarine. Svi su se brzo zatvorili.
O Marcellinu često pišemo. Pa je ovaj puta dovoljno konstatirati kako je riječ o najboljem zagrebačkom restoranu kojeg pamtimo.
U prvoj verziji Mundoake, chef Tvrtko Šakota postavio je temelje modernom hrvatskom street foodu, a restoran je bio doslovno neprekidno prepun. Šakota je relativno brzo otišao, da bi Mundoaka zbog neodgovornosti i neprofesionalnosti vlasnika polako počela umirati.
Paradigma je bila jedan od prvih hrvatskih progresivnih restorana nove generacije, u kojoj je briljirao chef Ante Udovičić. Paradigma je bila ispred svog vremena, i kulinarski i konceptualno premoderna za 2013. i 2014. godinu. Zatvorila se 2016.
Paviljon se mogao pohvaliti možda najljepšom lokacijom u Zagrebu, u samom Umjetničkom paviljonu, i izvrsnim chefom Stankom Ercegom. Ovaj klasični fine dining izdržao je dulje od petnaest godina, ali zadnjih nekoliko godina restoran više nije bio ni približno dobar kao sredinom devedesetih.
Chef Dino Galvagno u Petoj je četvrtini prvi u Hrvatskoj afirmirao glavne postavke današnje moderne svjetske kuhinje: lokalnost, održivost i mikrosezonslnost. Danas se u tom prostoru nalazi Noel.
Uz Šakotinu Mundoaku, Galvagnov Prasac bio jevjerojatno najpopularniji bistro koji je ikada radio u Zagrebu. Ondje se danima znalo čekati za stol, a meni se printao doslovno pola sata prije početka servisa. Danas se u lokalu na Vranyczanyjevoj poljani nalazi jedna turistička gostionica.
Time je bitno obilježio proteklih šest godina zagrebačkog i hrvatskog ugostiteljstva. Time je doveo koncept gastrotainmenta do najviše razine koju je Hrvatska vidjela, a hrana je znala biti zaista izvrsna.
Valsabbion je bio najvažniji hrvatski restoran krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Valsabbion je u Hrvatsku doveo modernu gastronomiju, kakvu se u ono vrijeme artikulirala u Baskiji i Kataloniji, i prvi u Hrvatskoj afirmirao pojam slow fooda. Valsabbion, nažalost, nije izdržao veliku ekonomsku krizu prije desetak godina.
