Jučer smo u Fisheriji u Maksimiru kupili salatu od hobotnice koju proizvodi tvrtka Marikomerc iz Poličnika kraj Zadra. Ljubazna prodavačica uvjeravala nas je da ćemo biti prezadovoljni: “Kupci nam kažu da je ova salata bolja nego u mnogim restoranima,” rekla je gospođa. Možda kupci koji vole motorno ulje.
Naime, Marikomercova salata toliko je upropaštena golemom količinom lagano užeglog suncokretova ulja, da smo poslije točno četiri zalogaja dobili napad mučnine.
Na etiketi ove salate piše da je riječ o delikatesnom proizvodu. Kako se salata od hobotnice koja nije napravljena s maslinovim uljem može nazivati delikatesnim proizvodom? Maslinovo ulje esencijalni je sastojak salate od hobotnice, važan skoro kao i sama hobotnica.
Drugo, ovaj delikatesni proizvod dorađen je limunskom kiselinom, koja stvara onaj neugodan, oštar i metalni efekt na nepcu. Premda je sama hobotnica mekana, ona je u ovom dresingu od groznog ulja, lošeg octa i limunske kiseline beznadno neupotrebljiva.
Vratili smo je u hladnjak da razmislimo što da napravimo sa sirotom hobotnicom. Danas ćemo je vjerojatno procijediti i isprati, pa je zaliti nekim dobrim maslinovim uljem i kvasinom. Možda pomogne.
Sad bi netko prvoloptaški mogao prigovoriti kog se vraga bunimo kad smo kupili neku jeftinu plastičnu zdjelicu s nekim glavonošcem nepoznata porijekla. Marikomercova salata od hobotnica nije, međutim, sasvim jeftina: plastična posuda s 500 grama salate, koja osim hobotnica još sadrži zelene masline i srebrne lučice, košta 98 kuna, dakle koliko i ozbiljna salata od hobotnice u restoranima u centru Zagreba, ili kao tri kutijice tartar bifteka u supermarketima, ili kao tridesetak dekagrama zaista delikatesnog, 30 mjeseci odležanog pršuta San Daniele u Riseriji…
Ne kažemo da je ta cijena sama po sebi nepristojna, ali za nju očekujemo ipak nešto više od lošeg suncokretova ulja i još goreg octa. Želi li se prestati kompromitirati sa salatom od hobotnice, zadarski Marikomerc morao bi promijeniti njenu recepturu.
