S Gianfrancom Kozlovićem, najtiražnijim hrvatskim privatnim vinarom, lani smo nekolio puta dulje razgovarali. Za vrijeme prvog lockdowna, kad su vinari ostali bez bilo kakvih godišnjih prihoda osim prodaje u supermarketima jer je baš sve drugo bilo zatvoreno, gospodin Kozlović doimao se relativno mirno. Rekao je kako bi bilo neobično kad poslije toliko godina u biznisu ne bi imao zalihe da podnese bar jednu godinu bez prodaje vina.
[adsense_content_v2]
Nakon što se sve otovorilo, Kozlovićeva su se vina kao i svake sezone izvrsno prodavala. U rujnu je Gianfranco Kozlović dobio Decanterovu platinaastu medalju za svoju malvaziju Selekcija, koja je dizajnirana kao restoransko vino na na granici stilova između odležane i mlade malvazije. Decanterova je platina dodatno ojačala brend Kozlović: ovdje naglašavamo riječ brend, jer Kozlović zaista jest nasnažniji vinski brend u Hrvatskoj.
O tome zorno mogu posvjedočiti svi hrvatski distributeri vina, koje u normalnim turističkim sezonama hvata lagana nelagoda jer znaju da će do rujna ostati bez Kolzovićeve Malvazije, kao i restorateri koji se najkasnije u veljači bore da dobiju što veću alokaciju Kozlovićeve malvazije znajući da će sve prodati. Naposljetku, s Gianfrancom Kozlovićem zadnji smo put ozbiljnije razgovarali jedne ekscentrično tople nedjelje u studenom.
Sjedili smo na spektakularnoj terasi veoma dobrog restorana Morgan u Bracaniji kraj Brtonigle. Kozlović je opet bio neobično opušten. Glavni operativni problem tog popodneva bio je kako primiti sve goste koji su željeli obići njegovu modernu vinariju, a da se ne prekrše epidemiološke mjere.
U jednom je trenutku, oko tri popodne kad se u vinariji već skupilo previše posjetitelja, Kozlović je morao narediti da se vrata zatvore i da se te nedjelje u vinariju više ne pušta nikoga, pa ni potencijalne kupce. Zaista morate imati jako puno samopouzdanja da u najtežoj godini u povijesti hvatskog vinarstva zatvorite vrata pred potencijalnim kupcima.
Kozlovićevo je samopouzdanje utemeljeno u dva snažna argumenta. Jedan je materijalni. Premda vinarstvo u Hrvatskoj nije soobito profitabilan posao, Vinarija Kozlović financijski je stabilna i može preživjeti više od jedne krizne godine.
Drugi je argument filozofski. Gianfranco Kozlović miran je i supstancijalan čovjek . On naizgled ne govori mnogo, ali ono što govori uglavnom je važno. Nekad se radi o općim mjestima koja funkcioniraju u određenom kontekstu, a nekad o veoma specifičnim uvidima.
Dok smo pili šampanajc na terasi s pogledom sve do Kozlovićeva vinograda Santa Lucia i raspravljali o posljedicama epidemiološke krize na hrvatsku i svjetsku vinsku scenu, Kozlović se lagano zamislio, otpio gutlja dva, naslonio se na stol pa rekao: “Ma znate što, ljudi piju vino već nekoliko tisuća godina. Nisu ga prestali piti zbog najgroznijih ratova, puno fatalnijih zaraza ni najbrutalnijih prirodnih katastrofa. Pa ne mislimo valjda da će ga prestati piti zbog ove epidemije. Epidemija će proći, a vino će se poslije epidemije vjerojatno piti još više nego prije epidemije. Tako ja zapravo gledam na ovu krizu. Naravno da je operativno treba preživjeti, ali ona nam je možda dala time out da pokušamo napraviti nešto finija vina. A vina će se dalje piti, još će se više piti i kupci će stalno tražiti originalnija i bolja vina. To je suština pitanja o budućnosti vinarstva poslije epidemije. Epidemija ne može uništiti vinarstvo.”
Poslije ovakve argumentacije, koja je suštinski točna, sugovornik ostaje bez jačih protuargumenata. Kasnije smo razgovarali o tome što u konkretnom, istarskom kontekstu znače daljnja poboljšanja.
Općenito govoreći, to se pitanje odnosi na novu istarsku vinsku strategiju koja, kao svoj sadržajni vrhunac uključjuje mapiranje, dakle identifikaciju istarskih premier crua i grand crua, dok na promotivnoj razini želi postići snažniju prepoznatljivost istarskih vina u svijetu.
Na osobnoj razini, Kozloviću je iznimno važno da iz godine u godinu u vinogradu dobiva što kvalitetnije i što prirodnije proizvedeno grožđe, koje će lakše pretvarati u zaista velika vina. Stekli smo dojam da osjeća trajnu, duboku strast prema teranu i da u teranu vidi konačni izraz svojih vinogradarskih i vinarskih ambicija.
Franko Kozlović jedinstven je slučaj na hrvatskoj vinskoj sceni. On je zapravo živi dokaz da pojedini segmenti hrvatske vinske industrije mogu veoma dobro, mirno i vizionarski funkcionirati i u najtežim kriznim uvjetima.
