Gavrilovićeva bazična jetrena pašteta, jedna od najpopularnijih mesnih prerađevina u Hrvatskoj, nikad se zapravo nije proizvodila od prave svinjetine, nego od životinjskih ostataka. To znamo iz prve ruke. Otac je, naime, još prije rata radio kao veterinarski inspektor za Gavrilović, pa je detaljno pričao o smeću koje ulazi u Gavrilovićeve paštete.
Otac nije imao ništa protiv Gavrilovića. Dapače, jako je cijenio i volio njihovu Zimsku, koja se proizvodila od prvorazrednih komada mesa, i koju smo uvijek imali doma.
Gavrilović je nedavno lansirao novu liniju pašteta pod nazivom Pate Art, među kojima se nalazi i pašteta od tune. Kutijica je zgodno dizajnirana, tamnocrvena, a u kampanji za Pate Art naglašava se kako paštete iz te edicije ne sadrže aditive i umjetne boje.
Po okusu bi se, međutim, reklo da ne sadrže ni tunu. Gavrilovićev Pate Art od tune tolikonema veze s okusom tune, da ni izgladnjeli tuljan ne bi u njemu prepoznao svoju omiljenu ribu.
Ova je pašteta kremasta, teksturalno ugodna i posve bezokusna, osim što sadrži generičke okuse tipične za bilo koju paštetu od bilo čega u našim supermarketima.
Gavrilovićevu paštetu od tune gotovo je nemoguće razlikovati od pileće paštete, a nije vrlo daleko ni od jetrene paštete. Radi se o uniformiranom industrijskomproizvodu, vjerojatno napravljenom od albacorea, najbezokusnije tune, s nešto vode, masnoća, mlijeka, jaja i soli: ti dodaci ustvari definiraju proizvod.
Ne postoji niti jedan razlog da bilo tko, tkoimalo voli tunu kupi Pate Art. Gavrilović je atraktivno dizajnirao cijeli seriju Pate Art i dobro je promovira. Ali ni jedna promocija ne može pomoći proizvodu koji ima točno nula karaktera.
Možda bi bilo pametnije da je Gavrilović dio novca uloženog u reklamiranje ove grozne paštete potrošio na nekog ozbiljnog chefa, koji bi im znao složiti recept za bar donekle dobru paštetu. No, Gavrilović se već petnaestak bavi isključivo marketingom a ne unapređivanjem proizvodnje hrane, što je zaista golema šteta za tvrtku s tako dugom tradicijom.
