Istraživanje Hrvatske turističke zajednice o percepciji našeg turizma u inozemstvu, provedeno na pet tisuća ispitanika, pokazalo je da stranci Hrvatsku ne povezuju s prvorazrednim smještajem. Taj je rezultat logičan i očekivan.
U Hrvatskoj gotovo da i nema zaista luksuznih hotela, veoma je malo vrhunskih hotela, a uopće nema svjetski prepoznatljivih luksuznih brendova poput Four Seasonsa, St.Regisa ili Peninsule.
Hrvatska je hotelska industrija barem petnaestak godina zastarjela. Za takvo su stanje podjednako krive hotelske kuće i državna politika. Evo zašto.
Hotelske kuće sve do prije deset ili dvanaest godina uopće nisu htjele čuti za five star turizam. Iznimku je predstavljao jedno i isključivo Goran Štrok. One su bile orijentirane prema budget turizmu i agencijskim gostima niže srednje kupovne moći, koje su smještale u hotele niže srednje klase.
Maistra je otvaranjem Monte Mulinija prva prepoznala potencijal visokog turizma, da bi ga kasnije razvila kroz još nekoliko hotela s pravih pet zvjezdica. Zatim je krenula Jadranka Alhambrom i Bellevuom (pri čemu treba znati da je Bellevue prvobitno bio zamišljen manje ambiciozno, kao hotel s četiri zvjezdice) da bi se naposljetku priključio Valamar, sa svojim V Levelom u pojedinim hotelima, pa s Mareom i s početkom gradnje Pinee. I tu prestaje hrvatski visoki turizam, kad je riječ o velikim hotelskim kućama.
Postoje još neke iznimke, poput Dogusove Vile Dubrovnik u Dubrovniku kao i dubrovačkih Excelsiora i Bellevuea, no njih je grupacija obitelji Lukšić naslijedila od Štroka. Dakle, samo se tri hrvatske velike hotelske grupe bave zaista visokokvalitetnim hotelima, a i one to rade u jednom segmentu svog poslovanja. Uz to, pitanje je koliko će dugo izdržati u toj orijentaciji. Sve ostalo je ili loš prosjek ili fejkanje hotelskog luksuza.
Strategije hrvatskih velikih hotelskih kuća uglavnom su se svodile na jeftinije investicije, niže cijene, loš servis, lošu hranu i veliki turnover gostiju niske platežne moći. U Opatiji ne postoji ni jedan dobar veliki hotel. U Splitu ne postoji ni jedan dobar veliki hotel (Park ima potencijal). U Zadru i u Šibeniku ne postoji ni jedan luksuzni hotel. D Resort je, primjerice, daleko od vrhunskog hotela.
Na Hvaru ne postoji ni jedan luksuzni hotel. Na Braču postoje dva manja privatna vrhunska hotela, ali ni jedan veliki. I tako dalje, i tako dalje.
Naravno, i srećom, na cijeloj obali radi niz vrlo dobrih do izvrsnih malih obiteljskih hotela, no oni čine zanemariv postotak u ukupnoj ponudi hotelskih kreveta u Hrvatskoj. Za takvo je stanje, ponovimo, suodgovorna državna politika prema turizmu. Prvo, Ministarstvo turizma uporno podržava sustav lažnih zvjezdica. Hotelima koji u stvarnosti vrijede dvije ili tri zvjezdice, poput Rive na Hvaru ili Ambasadora u Opatiji, Ministarstvo odobrava četiri ili pet zvjezdica. Ministarstvo turizma tako promovira nekvalitetu unutar hotelske industrije.
Drugo, hrvatske Vlade nisu učinile ništa da privuku vrhunske svjetske hotelske brendove. Treće, hrvatske vlasti nisu stvorile efikasan i kompetentan sistem za školovanje turističkih i ugostiteljskih profesionalaca, što je preduvjet za razvoj turističke industrije višeg ranga. Četvrto, hrvatske vlasti poreznom politikom godinama ubijaju pošteno ugostiteljstvo, a bez vrhunskih restorana i barova nema vrhunskog turizma.
Budimo realni, pola ugostiteljskog biznisa u Dalmaciji ulazi duboko u sferu sive ekonomije, što od Dalmacije sigurno neće napraviti poželjnu gastronomsku destinaciju; siva je ekonomija posljedica represivne fiskalne politike. Država i velike hotelske kuće podjednako su, dakle, odgovorne za činjenicu da stranci ne percipiraju Hrvatsku kao zemlju vrhunskog hotelskog smještaja.
Zašto je to važno? Kad bi Hrvatska zaista imala industriju visokog turizma, kod nas bi ljetovali gosti puno veće kupovne moći, koji bi trošili mnogo više novca
