Pošto je Jako Andabak jučer prodao Blue Sun hotele šeiku iz Abu Dhabija, Adris je ostao jedina velika hrvatska hotelska grupa, koja se i dalje nalazi u hrvatskom vlasništvu. Tu je još i Ugo Veljka Župana, koji je ipak značajno manji.
Sve ostale najveće hotelske grupacije u većinskim su vlasništvu stranih tvrtki i investitora, od čileanskih, preko austrijskih, njemačkih i ruskih, do turskih.
U stranom su vlasništvu i neki manji privatni hoteli, za koje se iz raznih razloga, marketinških ili nekih drugih, tvrdi da i dalje pripadaju njihovim utemeljiteljima, poznatim hrvatskim poduzetnicima. Sama činjenica da su strani ulagači iz cijelog svijeta već godinama spremni kontinuirano ulagati u hrvatsku turističku industriju, govori o dugoročno povoljnoj perspektivi našeg turizma.
No, još je važnije da su strani vlasnici u mnogim slučajevima potaknuli bitan kvalitativni iskorak na domaćoj turističkoj sceni. Naravno, ima i iznimaka poput obitelji Lukšić čiji istarski hoteli prilično kompromitiraju istarski turizam. Tu je, prije svega, riječ o katastrofalno pogrešnoj strateškoj orijentaciji.
Hrvatska je turistička industrija, načelno govoreći, dobar primjer one prastare fraze da novac nema nacionalnost.
Dok će god hrvatski turizam biti globalno atraktivan, on će privlačiti strane investitore. Oni pametniji među njima podizat će kvalitetu hrvatskog turističkog proizvoda, baš kao i u većini drugih svjetskih destinacija. Stoga činjenica da hrvatska hotelska industrija, ne računajući Adris (i Ugo) više nije hrvatska, ne daje nikakav povod za melankoliju.
