Restoran Riva nalazi se na rivi pitoresknog grada Cresa, na prekrasnom otoku Cresu. Jedan poznati chef i jedna uspješna poslovna žena, neovisno jedan o drugog, ovih su nam dana kazali kako je Riva jedini dobar riblji restoran u Cresu. Što se, na kraju, nije baš pokazalo točnim. Pritom ne tvrdimo da ima boljih, ali Riva zapravo nije dobra. U Rivu smo ušli u nedjelju oko tri popodne. Nad Cresom se baš spuštala magla i spremala žestoka kiša.
Restoran je bio posve prazan; u idućih je sat vremena stiglo još pet ili šest ljudi, no atmosfera je već podsjećala na jesen, kraj sezone, masovne odlaske s otoka i zatvaranje svega što ne može preživjeti zimu. Čim smo sjeli i pokušali naručiti vino, odrješiti konobar htio nam je donijeti otvorenu, kućnu malvaziju; uspjeli smo se nekako izboriti za Coronicinu buteljku, pa smo se bacilli na naručivanje hrane.
Riva je vrlo bazični riblji restoran, u kojem je jučer bilo ponešto brancina, pa nešto tune za tartar, pa zatim još dagnji, inćuna i crnog rižota te nekoliko mesnih jela. Konobar nam je preporučio i riblju platu, uz opis koji je glasio doslovno ovako: “Ako naručite riblju platu, uz brancina ćete dobiti i nešto škampića…” Nekako smo mislili da su riblje plate, taj neslavni izum turisitičkog ugostiteljstva iz 80-tih godina nestale iz restorana, i da se još održavaju samo u pizzeriama i ćevabdžinicama koje preko ljeta, nažalost, drže i ribu, ali eto one i dalje postoje.
Obeshrabrujući detalji
Predjela su na stol stigla relativno brzo, te su ostavila sasvim solidan dojam: tartar od tune imao je lijepu boju, dobru teksturu i bio je minimalistički začinjen, dok su dagnje u bijeloj buzari bile skoro izvrsne: slatke, bogate, čvrstog mesa. Brancin što smo ga naručili za glavno jelo bio je dosta precizno pečen, možda tek minutu ili dvije presušen, dok je crni rižoto patio od viška slanog dehidriranog povrća i manjka kremastosti. U crni su rižoto ili stavili Vegetu, ili su, ga kuhali od temeljca napravljenog s jušnom kockom. I jedno i drugo podjednako je nedopustivo.
Zatim smo još pokušali naručiti desert kojeg nije bilo, jer Riva priprema jedino palačinke. Htjeli smo naručiti pivo, ali ni piva zapravo nije bilo jer Riva drži samo Ožujsko. Svemu ovome treba dodati i stari bijeli kruh, kojeg su srećom prepekli prije posluživanja.
Smanjenje zarade
Riva, ali i drugi creski restorani, karakterističan su primjer neiskorištenog potencijala hrvatskog turizma kada je riječ o gastronomiji. Rivine ambicije strahovito su niske, zantaska razina kuhanja tek je donekle korektna, a sveukupni dojam pokvaren groznom plastičnom ceradom koja glumi antkrivenu terasu, u najbljem je slučaju bezličan. Zaista, ne znamo nikog tko voli restorane, a tko bi se vratio u Rivu da na to nije baš prisiljen ponudom u Cresu. Isto vrijedi i za većinu drugih creskih gostionica, samo što one imaju puno nekonkurentnije cijene od Rive; u Osoru smo naletjeli na konobu gdje kilogram šanpjera i škrpine košta više nego u luksuznim zagrebačkim ili opatijskim restoranima.
Na Cresu, velikom, pomalo mističnom i zapanjujuće lijepom otoku ne postoji, čini se, ni jedan ozbiljan restoran, što cijelom creskom turizmu dramatično smanjuje zaradu. Isto vrijedi i za mnoge druge otoke na Jadranu, kao i kopnene destinacije u Dalmaciji.
Kada bi hrvatski turistički ugostitelji bili barem malo ambiciozniji, profesionalniji i educiraniji, kada bi se, znači, počeo koristiti zasad uglavnom nerealizirani potencijal hrvatske gastronomije, i ukupna bi turistička zarada bila znatno viša, a stranci bi nas počeli posjećivati i zbog hrane. No, od takvog smo razvoja događaja, bojimo se, jako daleko. Ručak u Rivi, restoranu koji nije posve loš, ali kojem se sigurno nećemo vratiti, platili smo sasvm korektnih 525 kuna.
RIVA
Riva creskih kapetana 13, Cres
HRANA +2/5 POSLUGA 2/5 AMBIJENT -2/5
