Tajer, restoran brončanog golmana Dražena Ladića, zadnjih se tjedana intenzivno promovira u raznim mainstream medijima, od portala do TV emisija. Stoga mislimo da je korisno upozoriti čitatelje na naše iskustvo iz Tajera, koje nije bilo dobro i nije bilo uvjetovano lošim danom u kuhinji što se svima treba tolerirati, već elementarnim neznanjem o hrani i vinu.
Restoran Tajer, otvoren prije sedam dana u Zvonimirovoj ulici blizu Dinamova stadiona, drži jedanaest predjela, četiri juhe i petnaestak glavnih jela, plus dnevne menije. Predjela su krepka i punomasna kako je već red u međimurskoj kuhinji: tu su meso iz tiblice, trganci s vrhnjem, valjušci na kosanoj masti, rezanci sa svježim sirom i kosanom masti, pa još i juha s dimljenim svinjetinom i kiselim vrhnjem.
Među glavnim jelima ističu se patka na ražnju, suhi buncek s kiselim zeljem i restanim krumpirom, krvavice sa zeljem, lungić omotan špekom, teleća koljenica i dva bifteka. Sve ove mliječno-masno-crvenomesno-kolesterolne bombe naprosto žude za vinom. Nešto jela traži hrskave međimurske pušipele i sauvignone, dok biftecima, koljenici i patki trebaju srčana crna vina.
Tajer, međutim, gotovo da ne drži vino. Danas, u ponedjeljak, sedam dana poslije otvorenja, u Tajeru smo naišli na jedan muškat koji ne ide ni uz što s menija, jedno otvoreno Cmrečnjakovo vino i dvije buteljke Iločkih podruma koje su nam spasile ručak. Poslije ručka, u vitrini u podrumu kraj toaleta vidjeli smo još šest buteljki koje nam konobar nije spomenuo. Nažalost, ni one baš nisu vrijedne pažnje. E sada, ne samo da je krajnje neobično da veliki restoran s barem 80 mjesta i opsežnim menijem gotovo da ne drži vina; bojimo se da se tu radi o krajnjem amaterizmu.
Vlasnik Tajera, otvorenog u obnovljenim prostorima davno zatvorene gostionice Pešćenica, proslavljeni je nogometni golman Dražen Ladić. Kažemo proslavljeni jer je gospodin Ladić, sada pomoćnik Zlatka Dalića, osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. Posve nam je nevjerojatno da Ladić, koji valjda cijeli život jede po restoranima, ne zna da ne može otvoriti restoran bez vina.
Budući da je Ladić rodom iz Međimurja, logično je što je Tajer posvećen međimurskoj kuhinji. No, bilo bi zgodno da kuhinja bolje stoji i s jelima opće prakse. U novim restoranima, naime, najčešće naručujemo bifteke da bismo vidjeli je li kuhar svladao ključne osnovne kulinarske tehnike poput ispravne pripreme steakova. Tajerov kuhar, bojimo se, ne bi položio taj test.
Meso, inače perfektno mekano, bilo je više kuhano nego pečeno, bez i najmanjih tragova Maillardove reakcije. Bojimo se da je poslije kraćeg boravka na grillu prokuhano u umaku, što se s biftekom već dugo ne radi zbog dobrih razloga. Srećom, grahova salata s bučinim uljem i mladim likom bila je izvrsna.
“Back to the drawing board,” rekao bi selektor Dalić svom pomoćniku Ladiću, da se zajedno bave gastronomijom a ne nogometom. Tajer u međimurskom slengu znači tanjur, a u širem smislu mjesto okupljanja i užitka u hrani. Ladićev Tajer uređen je u poluindustrijskom stilu, konobari su simpatični ali ne znaju mnogo o restoranskom poslu, dok su porcije među najvećima u Zagrebu. Cijene glavnih jela kreću se od 55 kuna do 145 kuna, koliko smo platili naš kuhani biftek u zelenom papru.
