Turistička sezona vrijeme je masovnih nekorektnih ugostiteljskih praksi, koje imaju niz razloga. U brojnim se slučajevima, osobito kad je riječ o velikim hotelskim kuhinjama, radi o snižavanju food costa pod svaku cijenu, tako da se goste ne obavještava o tome što zapravo jedu.
U privatnim restoranima riječ je o kombinaciji loših namjera, oslanjanja na pretpostavku da se gosti neće vratiti iduće godine, ali i notorne činjenice da pojedinih strateških sastojaka naprosto nema dovoljno. Ovo se posebno odnosi na svježu bijelu ribu. Evo liste najčešćih nepoštenih i profesionalno nekorektnih postupaka u hrvatskoj restoranskoj industriji, osobito tijekom turističke sezone.
Nažalost, znamo možda najviše desetak restorana na Jadranu koji zaista nikad ne prodaju smrznutu ribu pod svježu. Sve je ostalo pitanje većeg ili manjeg rizika.
Budimo realni, hrvatsko je tržište prepuno škrpina, šanpjera, pagara, grdobina i plosnatica iz uvoza. U punoj turističkoj sezoni jadranske ribe naprosto nema dovoljno. Stoga ogroman broj restorana i hotela prodaje uvoznu ribu pod jadransku. O glavonošcima da ne govorimo.
Ova praksa, gastronomski potpuno nedopustiva, masovno je raširena u hrvatskom ugostiteljstvu i hotelijerstvu. Jedna direktorica Agrokora svojedobno nam je rekla doslovno sljedeće: “Jako biste se iznenadili kad bi znali koji sve hoteli i usred ljeta koriste Ledovo smrznuto povrće.”
Hoteli se redovito hvale bogatim selekcijom kruha i peciva za doručak. U stvarnosti, i hoteli s pet zvjezdica često koriste smrznuta peciva. Ne ona uz Poljske i Bugarske kao supermarketi i pekarnice, nego iz Francuske i Italije. Ali, ta peciva nisu svježa i nisu proizvedena u hotelu, što se gostu načelno nikad ne kaže.
Prvo, neke roštiljarne u mljeveno meso dodaju soju da bi povećale volumen smjese i smanjile food cost. Drugo, velik broj fast foodova, roštiljarni i restorana ne radi sa svojim mesom nego kupuje već gotove pljeskaviće i ćevape, tako da ni sam restoran, a kamoli gost , ne zna što se zapravo nalazi u mesu.
Većina restorana u Hrvatskoj, i na moru i u Zagrebu, kuha s više ili manje jeftinim talijanskim uljima, jer su hrvatska ulja preskupa da bi se koristila kao radna ulja. No, svi se restorani na stolovima trude držati domaće ulje. Koje vrlo često nije domaće nego dolazi iz uvoza i supermarketa, osim ako nije posluženo u originalnoj bočici. Nažalost, dio restorana u bočice nekih od najboljih hrvatskih ekstradjevičanskih ulja pune jeftina i loša uvozna ulja.
