Prije dvadesetak godina svečeno je otvoren mural velikog slikara Ede Murtića ispred jedne od zgrada Tvornice duhana Rovinj na rovinjskoj rivi. Ante Vlahović, ondašnji predsjednik TDR-a a današnji glavni šef Adrisa, Edu Murtića i njegovo društvo morao je odvesti na večeru u Viking, u Limski kanal, jer u Rovinju u ono vrijeme nije bilo ni jednog dovoljno dobrog restorana.
Zapravo, jedini ozbiljan restoran koji je početkom 2000-tih radio u najljepšem istarskom gradu bio je Giannino, no Giannino ima malu terasu, jako je rustikalan i uvijek je imao vrlo ograničen izbor vina. Giannino naprosto nije mjesto za svečane večere.
Svi su drugi restorani u Rovinju u ono su vrijeme bili na razini manje ambicioznih gostionica. U hotelu Angelo d’Oro radio je, doduše, restoran koji je pokušavao malo razrađenije kuhati, ali nikad nije bio bolji od prosjeka. Zbog atraktivne lokacije bio je popularan i Blu, no pizze, uključujući spektakularnu s hlapom, bile su puno zanimljivije od sve druge hrane. Monte je tek počinjao, a dobrih velikih hotela još nije bilo ni u urbanističkim planovima, a kamoli u stvarnosti.
Početkom 2000-tih glavno je istarsko gastronomsko središte bila Pula s okolicom, zahvaljujući poglavito Valsabbionu, Milanu koji je u ono doba bio u vrhunskoj formi i Veloj Neri. Nikome, ali baš nikome nije padalo napamet da posjećuje Rovinj zbog hrane.
Danas, dvadesetak godina kasnije, sve se drastično promijenilo. Rovinj je prvi u Hrvatskoj dobio Michelinovu zvjezdicu, za Monte koji se razvio u hedonistički fine dining međunarodnog stila. Cap Aureo Jeffreya Velle legitimni je kandidat za jednu do dvije zvjezdice, a otvaranje japanske Tekke označit će da je Rovinj dobio i treći restoran najvišeg ranga (po hrvatskim kriterijima).
Uz to, u Rovinju radi nekoliko vrlo dobrih bistroa i manjih restorana poput Ria, Barba Danila ili Tutto Bene; Giannino je i dalje tu, a nadamo se da će Kantinon, koji s obzirom na lokaciju, uređenje i položaj ima predispozicije da postane najpopularniji rovinjski restoran jednostavne hrane, ove godine ponovno ući u dobru formu.
Naposljetku, ne bi trebalo preskočiti ni Wine Vault u Monte Muliniju, koji je prije desetak godina u mandatu chefa Toma Gretića bio jedan od najboljih hrvatskih fine dining restorana.
Što se, dakle, dogodilo u zadnja dva desetljeća? Kako je Rovinj od apsolutne gastronokske provincije postao neupitno gastronomsko središte Istre i sjevernog Jadrana?
Dogodio se visoki turizam. Maistra je izgradila četiri hotela s pet zvjezdica: luksuzni Monte Mulini, butikni Adriatic (koji tehnički ima četiri ali vrijedi čistih pet zvjezdica), ultraluksuzni Grand Park i neformalni Lone. Tu je još i popularni obiteljski resort Amarin.
Hoteli s pet zvjezdcia moraju imati koliko toliko reprezentativne restorane. Publika koja ljetuje u hotelima s pet zvjezdica uglavnom želi dobro jesti i može plaćati visoke račune.
Bez gostiju iz Maistrinih hotela, u Rovinju ne bi bilo sadašnjeg Montea ni većine drugih boljih restorana; uostalom, Cap Aureo, Wine Vault i sada Tekka kao najnovija akvizicija, rade u Maistriim hotelima.
Rovinj je tipičan primjer simbioze visokog turizma i dobre gastronomije. I kao takav može biti poučak za niz drugih jadranskih destinacija, a prije svega za gradove poput Poreča i Opatije.
Veliki luksuzni hoteli dovode goste koji traže ozbiljnu hranu, što potiče razvoj lokalne restoranske scene; to je jedan plus jedan.
Rovinjsku gastronomiju ne treba, naravno, idealizirati. Devedeset postio rovinjskih lokala i dalje su bezlične zalogajnice koje masovno i sustavno varaju turiste. Ali, slično je i u nekim drugim poznatim europskim ljetovalištima: malo smo gdje vidjeli toliko groznih restorana kao na čuvenom Santoriniju.
Važno je da se bolji rovinjski restorani drže relativno visokih standarda uspostavljenih zadnjih godina, i da i dalje unapređuju kvalitetu kuhanja, sastojaka, vinske ponude i servisa.
U sva četiri segmenta Tekka će značajno pridonijeti jačanju rovinjske gastronomije.
Ovo je sažeti izbor najboljih rovinjskih restorana (prije doalska Tekke)
