Sinoć smo u istarskoj Sabornici, uvjerljivo najljepšem i povijesno najvrednijem lokalu u Poreču, naručili butelju Pilatove Malvazije i bocu S. Pellegrina. Pa smo mladog i ljubaznog konobara pitali možemo li dobiti koju krišku sira. Čovjek je hladno rekao da ne možemo jer ne drže baš nikakvu hranu.
Na ulazu u Sabornicu, palaču čiji korijeni sežu sve 14.stoljeća, veliki je natpis Wine Tasting. Vlasnici i voditelji bara morali bi znati da ne postoji wine tasting bez barem minimalne ponude hrane.
Da smo mogli nešto pojesti, račun koji smo platili bio bi stotinjak kuna veći, a možda bismo naručili još vina. Ova nevjerojatno bedasta politika promoviranja vinskog bara bez hrane vodi ukidanju vinskog bara i pretvaranju te veličanstvene zgrade s golemim vinskim bačvama u dosadni kafić.
Lani su tamo uz vino dijelili par zalogaja sira, kobasice i pršuta. Ove godine ništa od toga ne može se ni platiti. Tko god da je preuzeo porečku Sabornicu, ne zna mnogo o ugostiteljstvu i ne zna apsolutno ništa o žanru vinskih barova.
