U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća Gavrilovićeva Zimska bila je ultimativni statusni simbol među hrvatskim i jugoslavenskim suhomesnatim proizvodima. Gavrilovićeva Zimska salama označavala je luksuz, kvalitetu i dobar ukus. Kad biste u supermarketu ili mesnici kupili cijelu Zimsku, prodavači su vas gledali s respektom.
Gavrilovićeva Zimska bila je toliko omiljena i cijenjena da su razne druge jugoslavenske mesne industrije, uključujući zagrebačko Sljeme, počele izrađivati svoje inačice Gavrilovićeve Zimske. Ni jedna se nikad nije približila visokoj klasi originala iz Petrinje.
Poslije rata Gavrilović nije uspio postići kvalitativnu razinu boljih predratnih proizvoda (paštete su bile jednako grozne i prije i poslije rata), ali je zahvaljujući inteligentnom marketingu i dobroj poslovnoj politici zadržao značajan segment hrvatskog tržišta mesnih prerađevina.
Danas smo u rashladnoj vitrini susjedskog supermarketa vidjeli narezanu Gsvrilovićevu Zimsku, po cijeni od 175 kuna za kilogram, što je treća naviša cijena u tom izlogu (skuplji su norveški dimljeni losos i Baranjski kulen; svi su pršuti jeftiniji). Uhvatio nas je val nostalgije i asocijacija na tinejdžerske dane, kad smo se skoro svakodnevno hranili Zimskom, jer je otac surađivao s Gavrilovićem. Nažalost, današnja verzija Zimske nema mnogo veze sa starom Gavrilovićevom Zimskom.
Ona nije nejestiva ni grozna, ali je preslana, premasna i nema nikakav specifični okus po mesu. Današnja Gavrilovićeva Zimska indiferentan je industrijski proizvod koji se, nažalost, zaista ne može preporučiti.
