Prošlog je tjedna u 74 godini umro Mićo Carić, svojedobno jedan o najvažnijih protagonista hrvatske restoranske scene. Gospodin Carić bio je, naime, osnivač i vlasnik Tiffanyja, restorana smještenog u podrumu na uglu ondašnje Ulice braće Kavurić i Gundulićeve. Tiffany je bio prvi vanhotelski fine dining restoran u Zagrebu i Hrvatskoj.
U Tiffanyju je kuhao chef Branko Ognjenović, u ono vrijeme na vrhuncu svoje kreativnosti. Još pamtimo njegove hrskave i raskošne Saint Jacques coquillons, gratinirane punjene jakovske kapice napravljene prema klasičnom Pellapratovom receptu. Biftek u umaku od naranči također je bio prilično senzacionalan. Inače ga se ne bismo sjećali skoro četrdeset godina poslije prvog posjeta Tiffanyju, na prvoj godini Fakulteta političkih znanosti.
Restorater Mićo Carić imao je fantastičan smisao za detalje. Tiffany je bio prvi zagrebački restoran u kojem se gostima na stol donosio telefon. U Tiffanyu je svirao maestro Branko Bulić, a radno vrijeme nije postojalo; jednom smo ostali do tri, a nismo zadnji izašli na Zeleni val.
Stalni Tiffanyevi gosti bili su, među ostalim, pripadnici stvarne zagrebačke intelektualne elite uključujući Arsena Dedića, Boška Petrovića i velikog pjesnika, izdavača Bibilije Juru Kaštelana. Boško Petrović vodio je svoje genijalne američke pratitelje, mahom crne jazzere, na kasne večere u Tiffany.
Mićo Carić bio je, nažalost, kockar. Legenda kaže da je prokockao Tiffany u samo jednoj noći. Tu legendu nitko ne može potvrditi. No, činjenica je da je krajem osamdesetih ili početkom devedesetih s ulaza podruma u Hebrangoovj ulici, koja je naslijedila Ulicu braće Kavurić, nestao natpisi Tiffany da bi se pojavio natpis za neku kockarnicu kojom je upravljao Zlatko Bagarić, jedan do najgorih hrvatskih mafijaša svih vremena.
Kasniji život Miće Carića odvijao se u žongliranju između organzirianog kriminala, policije i obavještajnih službi, i zapravo se doimao prilično tužno. Međutim, Carićev doprinos razvoju hrvatske gastronomije povijesno je važan.
