Uskokovi transkripti o novijim elementima istrage protiv Milana Bandića otkrivaju da je gračanski restoran Kamanjo bio omiljena baza pokojnog gradonačelnika i neprijepornog šefa najrazgranatije zagrebačke kriminalne organizacije.
Da bi policija doznala detalje o Bandićevim kriminalnim postupcima, poput zahtjeva da mu se donese sto novčanica po 500 eura, policija je, naravno, morala ozvučiti te restorane, što se već dugo ne mora raditi stavljanjem mikrofona pod stol. Kamanjo, koji je dakle očito bio ozvučen, samo nastavlja dugogodišnji kontinuitet policijsko-obavještajnog djelovanja u hrvatskim restoranima.
U osamdesetim se godinama, primjerice, znalo da su zagrebački Phoenix i Tomislav, restorani visoke klase, funkcionirali i kao udbaške baze. Ondje su se uz brojne civilne goste redovito okupljali agenti UDBE infiltirani u razne društvene institucije, od Sveučilišta do Televizije Zagreb. Pretpostavlja se da su ti restorani bili stalno ozvučeni.
Neki drugi i danas popularni restorani, kao i restorani u luksuznim zagrebačkim hotelima, bili su mete povremenih policijskih i obavještajnih akcija.
U prvoj polovici devedesetih godina ondašnje hrvatske obavještajne službe, na čelu s tajnom policijom koja se zvala Služba za zaštitu ustavnog poretka, redovito su nadzirale tri najbolja zagrebačka hotela, što je bilo neizbježno jer su se u njima okupljali brojni strani obavještajci; bio je rat i svaki treći diplomat akreditiran u Zagrebu obavljao je i obavještajne zadatke.
Osim toga, po hotelima su u ono vrijeme živjeli opasni kriminalci i ratni zločinci: Zlatko Bagarić imao je apartman u Intercontiju, dok je Mladen Naletilić Tuta redovito sjedio u Contijevom lobiju.
Poslije rata fokus obavještajno policijske djelatnosti ponovno se iz hotela preselio u restorane. Vlasnik jednog poznatog restorana na jugu Hrvatske detaljno nam je ispričao kako su mu u ljeto 1998. godine došli operativci Službe za zaštitu ustavnog poretka s nalogom da ozvuče restoran na jednu večer, kako bi snimali sumnjivu osobu. Sumnjiva osoba bio je sam Mate Granić, ondašnji ministar vanjskih poslova kojeg je Služba prisluškivala po nalogu čelnika suprotstsvljene frakcije HDZ-a.
U 2000-tim godinama više nije bilo politički motiviranih praćenja ni priskuškivanja. Policija se napokon počela ozbiljnije baviti kriminalcima. Od kojih su, kako vidimo, mnogi bili i političari. Za zagrebački je fine dining jako dobro što pripadnici kriminalno-političkog miljea uglavnom izbjegavaju takve restorane, pa se radije okupljaju u restoranima na rubovima grada.
Jedan od opasnijih zagrebačkih kriminalaca svojedobno je često sjedio u posebnoj, odvijenoj sobi luksuznog restorana u sjevernom dijelu Zagreba, dok se društvo Milana Bandića prije desetak godina redovito okupljalo u staroj verziji Burina u Heinzelovoj (novi je vlasnik jedan istarski ugostitelj koji nema nikakve veze s bivšim vlasnicima i njihovim društvenim kontekstima). Bandić je, nadalje, često zalazio u danas nepostojeći restoran Miramare blizu zgrade zagrebačke gradske uprave.
Restoraterski posao društveno je kompliciran. Restorani ne smiju odbijati goste, dok se gosti pristojno ponašaju. Restoran pogotovo ne smije odbiti gosta koji je gradonačelnik, jer bi to, realno govoreći, bilo ravno poslovnom samoubojstvu. I tako restorani, zahvaljujući i činjenici da ne smiju odbijati goste, u zadnjih desetak godina sve češće završavaju u crnim kronikama, i to kao mjesta planiranja ili počinjenja zločina što se ovih dana dešava Kamanju. Da već lani nije bankrotirao uslijed korone, Kamanjo vjerojatno ne bi preživio sadašnji loš publicitet.
