Svaki dan prolazimo kraj Safarija. Safari je kafić u Vlaškoj 60, negdje na pola puta između Petrove crkve i križanja Vlaške s Draškovićevom. Svaki dan, kad idemo prema centru prolazimo kraj Safarija, i tako već četrdesetak godina. Od lanjske zime u Safarijevom izlogu stoji obavijest da kafić ne radi zbog mjera Stožera civilne zaštite.
U međuvremenu su se svi okolni kafići otvorili. I Safari se mogao otvoriti, budući da ima terasu na Vlaškoj, na kojoj se i danas nalaze složene stolice i stolovi. Ali, Safari je uporno zatvoren. Što bi bilo posve irelevantno, da je riječ o nekom od brojnih prolaznih kafića, koji se svaki čas otvaraju i zatvaraju u Vlaškoj ulici.
No, Safari nije bio prolazni kafić. Safari je bio najznačajnija ugostiteljska institucija u Vlaškoj, jednoj od najvažnijih zagrebačkih obrtničkih ulica. Safari se otvorio jako, jako davno. Kad smo krenuli u Križanićevu gimnaziju, u prvoj polovici osamdesetih godina, Safari je već bio jako prestižan lokal, u koji smo se usudili ulaziti samo kad smo raspolagali stanovitim viškom novca, bilo od novinskih honorara, bilo od koncerata u Kulušiću, Lapu i Saloonu.
Safari nije bio skup u bazičnim pićima, poput piva, i domaćih alkohola, ali je držao Chivas Regal, Crni Johnnie i Jack Daniels. E sada, Chivas Regal, Crni Johnnie i Jack Daniels prije četrdesetak su godina imali jednaku težinu, kao što danas imaju Macallan Sienna, Lagavulin 16 ili Glenmorangie Nectar d’Or. Radilo se o najboljim jakim pićima, koja su se mogla naručiti u gradu.
Safari se svojim izborom pića doimao kao tipično aspiracijsko mjesto u Zagrebu iz postitovskih godina, pa bi se izvrsno uklopio u Crno bijeli svijet: Safari je među kafićima bio otprilike jedno te isto, kao ne baš posve izmišljeni butik Unine mame među modnim dućanima.
No, da se Safari zadržavao samo na tom, poluekskluzivnom, aspiracijskom, kasnosocijalističkom modelu, on bi bio propao do 1990. ili 1995. godine, pa ga se danas nitko ne bi sjećao. Vlasnici originalnog Safarija bili su mnogo inteligentniji pa su svoja skupa pića (skupa za ono vrijeme), spojili s potpuno demokratičnim odnosom prema gostima.
U Safariju nikada nikome nije bilo važno kako ste obučeni, kakvu frizuru imate, i s kim dolazite, sve dok ste plaćali račune. Safari je bio jedan od najliberalnijih barova u Zagrebu. Kombinacija aspirantnosti i demokratičnosti proizvela je zaista golemu popularnost. Safari je u jednom trenutku, krajem osamdesetih godina, postao toliko popularan i poželjan, da je u podrumu otvoren restoran. Restoran je nažalost bio potpuno grozan, pa je brzo i zasluženo propao, ali sama činjenica da se dugogodišnji kafić pretvara u ambiciozan restoran, svjedočila je o ondašnjem statusu Safarija u zagrebačkom javnom životu. Poslije zatvaranja restorana Safari se vratio svojim osnovnim formama, i dugo je godina dobro funkcionirao.
Naravno, Safari više nije igrao ulogu avangarde ugostiteljstva u samoupravnom socijalizmu, nego je solidno zarađivao kao pristojni, ugodni, profesionalni kvartovski kafić. U zadnjih sedam ili osam godina Safari je stekao imidž spomeničke lokacije zagrebačkog ugostiteljstva, što je, ustvari, značilo da se radi o nožu s dvije oštrice.
S jedne strane, Safari nikada nije bio dosadniji nego uoči lockdowna; činilo se kao da ga vode ljudi koji nemaju nikakve e veze s ugostiteljstvom. S druge strane, povremeno smo tamo sjedili da bi se sjećali Safarijevih herojskih vremena: mnogi barovi i kafići u Milanu, Veneciji ili Parizu i danas žive od svojih povijesnih uloga, i nikome ne pada napamet da ih zatvori, jer naprosto, posjeduju autentičnu, živu muzejsku vrijednost. Safari se, nažalost, zatvorio,
Što je zaista šteta. Danas u Vlaškoj, svojedobno glavnoj ulici zagrebačkog obrtničkog ugostiteljstva, ne možemo birati između dobrih i loših kafića, jer su svi podjednako bezlični. Safari, ni u svojim najgorim godinama, nije bio bezličan.
