Danas poslije posla u našem smo omiljenom susjedskom supermarketu pokušali kupiti Baranjski kulen, kojeg nije bilo. Valjda sve odlazi na more. Zatim smo razmišljali o nekoj dobroj kuhanoj šunki, ali nije bilo ni jedne. Valjda je sve prodano ujutro. Pa smo na kraju iz čiste znatiželje kupili vakuumirani Dalmatinski pršut Braće Pivac iz Vrgorca, koji košta 22 kune za 100 grama.
Milijun smo puta pisali o tome zašto vakuumirani pršuti ne valjaju, ali nismo imali puno izbora: u krajnjoj liniji, birate li između pršuta koji narezan od jutra leži u vitrini supermarketa pa je teško oskidiran, i slijepljenog i masnog vakuumiranog pršuta, nekako nam je prihvatljiviji ovaj drugi, jer barem nije nužno užegnut. Ali, samo prihvatljiviji i ništa više.
No, kod Dalmatinskog pršuta Braće Pivac, koji ponosno nosi oznaku zaštićenog porijekla i zvjezdice Eurospke unije, problem nije u užeglosti ili pretjeranoj masnoći ili neugodnoj, blago ljigavoj teksturi, nego u višku soli. Zaista se ne sjećamo kada smo zadnji put pobali tako slano suho meso.
Osim soli, u tankim fetama Dalmatinskog pršuta Braće Pivac ne osjeti se baš ništa. Ni previše masnoće, što je dobro, ni bilo kakav okus svinjetine, što je loše. Radi se, naprosto, o nečem poluplastičnom, što donekle izgleda kao pršut i nema nimalo okusa pršuta.
Riječ je, ukratko, o još jednom od brojnih proizvoda hrvatske mesne industrije na kojima piše pršut i koji nose oznaku zaštite Europske unije, a koji duboko kompromitiraju bilo kakvu ideju o pršutu. Naravno da postoji mogućnost da se tijekom stajanja u supermarketu sol koncentrirala na površini pršuta, ali to nije izgovor. Prije bismo rekli da je pršut namjerno slan kako bi se prikrila bezokusnost mesa.
U svakom slučaju, skloni smo pomisliti da vlasnici mesne industrije Braća Pivac tu stvar, koju smo danas kupili u susjedskom supermarketu, nikad ne jedu kod kuće.
