Katkad je fascinantno gledati, slušati i čitati izjave vodećih hrvatskih političara o turizmu. Budući da je turizam najvažniji hrvatski gospodarski sektor, bilo bi logično da barem predsjednik Vlade i ministrica turizma znaju kako turizam zapravo funkcionira, i kako bi se njegove performanse mogle poboljšati. Nažalost, iz njihovih je brojnih izjava i odluka sasvim jasno da oni o turizmu ne znaju gotovo ništa.
Stoga smo sastavili ovaj kratki šalabahter, sa sedam bazičnih pravila vezanih uz vođenje hrvatske turističke politike. U nekim drugim vremenima, neki su ministri turizma znali sve o tim pravilima.
Turistička sezona u Hrvatskoj mora trajati od ranog proljeća pa najmanje do 1. studenog. Sama ideja da je dobro traje li sezona do rujna, za što se nedavno založio premijer Plenković, težak je dokaz nepoznavanja razvojnih mogućnosti hrvatskog turizma. Sezona do rujna bila je sveto turističko pravilo u socijalzimu i poraću. Danas je sezona do rujna potpuno nedostatna i za velike turističke tvrtke i za industrije koje rade za turizam.
Nedostatak radne snage, srednjoročno i dugoročno gledajući, mnogo je veća opasnost za hrvatsku turističku industriju od epidemije covida 19. Već sada hoteli i restorani nemaju koga zaposliti, a situacija će iz godine u godinu postajati sve gora: ovog je ljeta samo jedanest klinaca na Kvarneru upisalo konobarska zanimanja. Što bi napravila odgovorna i kompetentna Vlada zemlje koja ovisi o turizmu? Prvo, osnovala bi javno privatni nacionalni centar za obrazovanje turističkih i ugosititeljskih stručnjaka. Drugo, provela bi niz ciljanih medijskih kampanja kojima bi pokušala privući mlade ljude u ugostiteljska i turistička zanimanja.
Sva istraživanja pokazuju da strani gosti ne prepozanju Hrvatsku kao gastronomsku destinaciju. Hrvataka ima sedam Michelinovih zvjezdica, no prosječna razina restoranske hrane na Jadranu zapravo je jako niska. Što znači da su poboljšanje opće kvalitete i lokalne autentičnosti restoranske hrane u stateškom interesu hrvatskog turizma. Da bi se to postiglo, restorani moraju raditi u boljim financijskim uvjetima. Ukratko, još jedno smanjenje PDV-a za restorane koji su zaista jedva preživjeli lockdown (a mnogi nisu preživjeli) strahovito bi pomoglo hrvatskom turizmu jer bi stvorilo prostor za dizanje kvalitete.
Hrvatska Vlada, čini se, nije posve sigurna tko zapravo dolazi ljetovati kod nas ni tko bi bio naš poželjan gost. Hrvatska, primjerice , dominannto nije clubbing i festivalska destinacija. Pogotovo u godinama kad nema Ultre, kao što su 2020, i 2021. Stoga je iznimno kontraproduktivno riskirati sezonu zbog nešto više fiskaliziranih računa na Zrću i sličnim mjestima.
Većina hrvatskih gostiju ljudi su kojima se sviđa naša obala, i koji provode puno vremena u restornaima i barovima. Festivalski i clubbing gosti čine tešku manjinu, osim na Zrću, u Splitu i na Hvaru u vrijeme Ultre. Državna turistikčka politika morala bi se usmjeriti prema većini gostiju, dok Zrće i Ultru treba podržavati u zdravstveno neriskantnim turističkim godinama.
Pomalo je neozbiljno kada predsjednik Vlade, ali i predsjednik Republike, govore o riječkom Hiltonu kao o strateškoj investiiciji u hrvatski turizam. Hilton jest važan za Rijeku, ali radi se tek o jednom od milijun konfekcijskih hotela kakvi se svakodnevno otvaraju u cijelom svijetu.
Gospodin Plenković morao bi učinti sve što može da u Hrvatsku dovede Four Seasons, Peninsulu, Ritz Carlton, St.Regis i slične zaista luksuzne brendove, koji bi Hrvatsku učinili svjetski prepoznatljivom destinacijom za turiste s puno novca. Nažalost, u Hrvatsku još nije stigao ni jedan uistinu luksuzni hotelski lanac.
Svakog su ljeta domaće televizije prepune izvještaja s raznih lokalnih malomišćanskih manifestacija koje, kao, privlače, puno stranaca. Istarske su vlasti ovih dana hladno zabranile sve takve fešte u Istri. Šef istarskog Stožera Dino Kozlevac objasnio je da lokalne fešte zapravo ne zanimaju strane turiste. Kozlevac je, naravno, u pravu. Lokalne zajednice mogu uživati u svojim ljetnim priredbama koliko god žele, ali noć srdela ovdje, noć nekih drugih riba drugdje ili one patetične austrougarske maškarade u Opatiji zaista nemaju veze s modernim turizmom.
Današnji turisti traže stvarni identitet pojedine destinacije a ne Jadranske susrete. No, ministri turizma i šefovi lokalnih turističkih zajednica strahovio su ponosni baš na ono što općenito govoreći možemo nazvati Jadranskim susretima.
Vino bi moralo postati esencijalni hrvatski turistički proizvod. Hrvatska su vina iz godine u godinu sve bolja, o čemu svjedoče bezbrojne internacionalne nagrade. Dalmacija spada među mediteranske regije s najviše autohtonih vinskih sorti. Međutim, niti jedna hrvatska Vlada i ni jedan ministar turizma nikad nije učinio ništa sustavno u korist promocije hrvatskih vina kao jednog od ključnih segmenata hrvatske turističke ponude. Isto vrijedi i za maslinarstvo, jedini posao u kojem je Hrvatska već godinama doslovno najbolja na svijetu.
