Sutra počinje jedan od tri udarna turistička vikenda: ceste će biti zakrčene, aerodromi i trajektne luke prezaposleni, a hotelijeri će veselo gledati u excel tablice, jer će raditi s 80 ili 90 postotnom popunjenošću, po najvišim cijenama u cijeloj godini. Što, međutim, gost dobiva za tu cijenu kad je riječ o hrani? Vrlo često ništa ukusno, zdravo i korisno.
Hotelski pansionski sustavi prehrane spadaju među najslabije točke hrvatskog turizma. Oni su uglavnom pozicionirani tako da maksimaliziraju profit uz što manje ulaganja u sam sadržaj.
Gosti koji se hrane u hotelskim pansionima, trebali bi znati znati da u mnogim hotelima s tri ili četiri zvjezdice kuhari zapravo ne kuhaju nego podgrijavaju jela pripremljena mjesecima unaprijed u halama velikih prehrambenih industrija.
Nadalje, gosti moraju znati da gotovo ništa na njihovim jelovnicima nije svježe: vrlo mnogo hotela na Jadranu, uključujući i neke s pet zvjezdica, rade gotovo isključivo sa smrznutom hranom, što vrijedi i za dio ljetnog povrća.
Nadalje, nemojte se zanositi idejom da ćete u hotelu s pet zvjezdica (osim u izdvojenim, nepansionskim gastro restoranima) pojesti i pravi, rukom rezani i triput pečeni pomfrit.
Gotovo svi hoteli na Jadranu, kao i mnogi, uključujući neke slavne u inozemstvu, u pansionskoj i room service ponudi rade isključivo sa smrznutim pomfritom. No, unutar tih grubih pravila moderne hotelske industrije, postoje stanovite nijanse koje vašu hranu čije boljom ili lošijom. Evo kratkog vodiča za prepoznavanje hotela s vrlo lošom hranom.
Doručak je gastronomsko ogledalo hotela. Svaki hotel za doručak određuje precizan budžet. Nažalost, čak i u nekim jadranskim hotelima s pet zvjezdica taj budžet ne prelazi 35 kuna po osobi. Kako prepoznati hotel s groznim i nezdravim doručkom?
Vrlo jednostavno; ako na stolovima za doručak prevladavaju paštete iz supermarketa, paketići margarina, južno voće i jabuke umjesto sezonskog ljetnog voća, to znači da je budžet za doručak vašeg hotela jako limitiran i da nikoga nije briga što vi zapravo jedete . Osim toga, gotovo je sigurno da je sve pecivo koje ste dobili zu doručak bilo smrznuto i da se suhomesnati naresci kupuju kod diskontera.
Naposljetku, ako je sok od naranče koji se deklarira kao svježi iscijeđen prethodnu večer ili vrlo rano ujutro, pa je samim tim teško oksidiran, to je najbolji dokaz da menadžerima vašeg hotela nije do vaše hrane i pića.
Hrana u room serviceu uglavnom je uniformirana: dakle, prilično je neizbježno da će se na meniju vašeg room servicea naći burgeri i pizze, paste i salate. To je neizbježno jer se ponuda room servicea dizajnira prema masovnim potrebama, a vaše će dijete sigurno radije naručiti burger i pizzu nego neko originalno lokalno jelo.
Međutim, room service u zaista dobrim hotelima sadržava barem pet ili šest baš takvih, lokalnih i originalnih jela, dok se jela opće prakse poboljšavaju autentičnim sastojcima, pa biste u dobrom hotelu u Istri trebali dobiti burger s mesom boškarina ili pizzu s Latusovom mozzarellom. Sastojci generičkih jela u room serviceu precizan su pokazatelj brine li se vaš hotel za vašu hranu.
Većina hotela više ne poslužuje pansionski ručak jer su u vrijeme ručka gosti na plaži i nisu osobito gladni. Zato su večere postale drugi središnji dio hotelskog prehrambenog ciklusa. Lošu je pansionsku večeru također vrlo lako prepoznati.
Prvo, ako se večere ne temelje na lokalnoj ili barem nacionalnoj kuhinji, vaš hotel živi u devetnaestom stoljeću hotelske industrije. Drugo, ako uoči večere osjetiti jak vonj friteze, možete biti sigurni da ćete večerati nezdrave, pradavno smrznute proteine, pržene u višku ne baš uvijek tehnički ispravnog ulja. Treće, ako hotel radije drži steakove lososa nego, recimo palamidu ili gofa, to znači da njegovi menadžeri kupuju smrznutu uvoznu ribu po diskontnim cijenama.
Pametni hotelski lanci, kakvih je na Jadranu još uvijek malo, radije nabavljaju lokalne ribe tijekom zime kad su cijene niske, pa ih onda šokiraju i opravdano ponosno prodaju strancima, uz točnu napomenu da je riba uhvaćena dvadesetak ili manje kilometara od hotelske plaže. No, to su tek iznimke.
U većini slučajeva hoteli nabavljaju losose, kozice i glavonošce nepoznatog porijekla i vrlo niskog ranga kvalitete. Ovo nepoznatog porijekla jest doslovno a ne figurativno, jer u paketima s frutti di mare katkad se skupa nalaze kozice iz Vijetnama, lignje iz Čilea, i dagnje iz Škotske.
Četvrto, ako na vašem pansionskom stolu nema domaćeg maslinova ulja, to je još jedan dokaz potpune nebrige hotela za lokalni karakter vaše hrane. Naravno da na pansionskim stolovima nitko ne očekuje Belićevo ili Ipšino ulje, jer su ona preskupa za hotelsku prehranu, ali na tržištu postoji niz dobrih domaćih ulja po prihvatljivim cijenama.
Peto, ako vašom hotelskom večerom dominiraju jela u raznim konvencionalnim, internacionalnim umacima, možete biti gotovo sigurni da je riječ o davno pripremljenim industrijskim proizvodima, koji nemaju mnogo veze s hotelskim kuharima.
Šesto, ako je vino prejeftino i bez jasne oznake porijekla, berbe i proizvođača, razumno je pretpostaviti da vaša graševina dolazi s Kosova a ne iz Slavonije, a merlot iz Makedonije a ne iz Istre.
I sedmo, vrlo malo hotela zaista proizvodi deserte. Hoteli uglavnom kupuju deserte ili barem dio deserata. Hoteli s pet zvjezdica morali bi proizvoditi svoj sladoled no puno je vjerojatnije da ćete i u njima naići na Ledov sladoled.
Ukratko, pansionske aranžmane u jadranskim hotelima valja izbjegavati. Radije dajte šansu lokalnim restoranima, uz sve rizike restoranskih minskih polja na moru.
