U četvrtak navečer pokušali smo večerati u Takenoku, najstarijem zagrebačkom japanskom restoranu. Takenoko je bio jako pun što nas je razveselilo. Super je kad u pustom Zagrebu naletite na pun i živahan restoran.
Dvije tri minute čekali smo na ulazu dok nam se nije obratio mladi gospodin s prozirnim vizirom umjesto maske. Rekli smo da nismo rezervirali pa smo pitali mogu li pronaći neki mali stol. Gospodin s vizirom kazao je da nema problema, i da treba pogledati stanje u restoranu. Vratio se poslije tridesetak sekundi. Pitao nas je želimo li stol u izlogu koji treba pospremiti jer su ga upravo napustili neki drugi gosti, ili bismo radije sjedili za velikim komunalnim stolom u srednjem dijelu restoranna.
Kazali smo da bismo više voljeli stol u izlogu, na što je ljubazni konobar kazao da će ga pripremiti za minutu ili dvije. Međutim, za minutu ili dvije pojavio se jedan drugi gospodin, koji nam je rekao da nema ni jednog stola jer je cijeli restoran zauzet. Nismo se htjeli svađati pa smo otišli iz Takenoka.
E sada, kako je moguće da nam jedan konobar ponudi izbor između dva stola, a da nam drugi konobar, minutu kasnije, kaže da su svi stolovi zauzeti (u stvari, u izlogu lijevo od ulaza bilo je slobodno još nekoliko mjesta na šanku).
Ova vrsta nekoordinacije osoblja spada među najgore primjere lošeg, potpuno amaterskog ugostiiteljstva s kojim smo se suočili u Zagrebu. Naime, ako su svi stolovi zaista bili zauzeti uključujući i veliki komunalni stol, kako je moguće da konobar koji nam je ponudio da biramo između dva stola to nije znao? Ako stolovi nisu bili zauzeti, zašto nam je drugi konobar rekao da je sve rezervirano? Očigledno se radi o teškom amaterizmu kakav se ne bi smio dešavati restoranma Takenokove reputacije.
Gospodin koji nam je rekao da su svi stolovi zauzeti, iako je drugi konobar minutu ranije kazao da su stolovi slobodni, vjerojatno se nadao nekoj većoj grupi gostiju, koja će napraviti veći računa od samo dva gosta.
Takav pristup restoranskom biznisu vodi restorane do teškog narušavanja imidža i do laganog propadanja. U Takenoku neprekidno jedemo više od petnaest godina, i nikad nam se nije dogodila ovakva budalaština. Vlasnici Takenoka morali bi ozbiljno razmisliti o stanju servisa u svom restoranu.
