Dalmatinska je restoranska scena, čast iznimkama, redovito zaostajala za zagrebačkom, kvarnerskom i istarskom. Može se, naravno, tvrditi da to nije točno jer je najviše hrvatskih Michelinovih zvjezdica koncentrirano u Dalmaciji. Međutin, Pelegrini nije tipičan za šibensku restoransku gastronomiju, niti je Boškinac karakterističan za pašku restoransku scenu (koja u višim žanrovina zapravo ne postoji), niti 360 i LD reprezentiraju restoransko kuhanje u Dubrovniku i na Korčuli.
[adsense_content_v2]
Ni sutivanski Lemongarden, koji nema zvjezdicu ali je po mnogočemu zaslužuje, nipošto nije tipičan za Brač.
Dalmatinska je restoranska industrija godinama varirala između konvencionalnih ribljih restorana i konoba s jedne, i bistronomije s druge strane. Ovog se ljeta takva situacija srećom počela mijenjati. Ključnu ulogu u promjeni dosadašnje paradigme dalmatinske restoranske gastronomije zauzima Split, što je jedino prirodno.
Prethodnih su godina splitskom scenom dominirali bistroi. Ovog ljeta u Splitu postoje barem četiri gastronomski ambiciozna restorana: uz Dvor Hrvoja Zirojevića, tu su Kinoteka s degustacijskim menijima od devet i četrnaest sljedova, moderni Pinku i klasična Kadena, sa senzibilnim kuhanjem Brace Sanjina. Svi ti restorani ovog su ljeta radili jako dobro, što stvara pretpostavke za dodatno širenje splitske restoranske gastronomije u idućoj sezoni.
Uz Split, kao prirodno središte dalmatinske restoranske industrije, moramo naglasiti da su se, osobito u vrijeme pandemije, Kornati i Murter potvrdili kao područje visokokvalitetnog restoraterstva, dok se sam Pelegrini, restoran koji je izmislio novi dalmatinski gastronomski rukopis, ovog ljeta vratio u veliku formu.
Naravno da bi za Dalmaciju bilo iznimno važno kad bi Zadar, Hvar i Brač imali više gastronomski kompetentnih restorana, ali ovo je ljeto pokazalo da dalmatinska restoranska gastronomija definitivno raste što je, naravno, sjajna vijest i za hrvatski turizam.
