Osim što je provorazredni enolog, vlasnik Santa Sofie Luciano Begnoni prvorazredni je showman. Tijekom sinoćnjeg predstavljanja Santa Sofijinih vina u prepunom zagrebačkom baru i vinoteci Dobra vina, Begnoni je išao od stola do stola s mikrofonom, pa je zamolio goste da kažu što misle o soaveu, sviđa li im se sivi pinot, te kako su doživjeli amarone. Sudeći po redu na blagajni poslije večere, i po tome što su se gosti razišli tek iza ponoći, bilo je dosta očigledno da su im se Santa Sofijina vina više nego svidjela.
Santa Sofia obiteljska je tvrtka smještena blizu Verone, najpoznatija po amaroneu, moćnom talijanskom crnom vinu koje se proizvodi od prosušenih grožđica corvine, molinare i rondinelle. Iako se vinificira od suhog grožđa, amarone nije slatko, nego suho, visokoalkoholno vino. Santa Sofia svojih stotinu tisuća boca amaronea prodaje u 60-tak zemalja svijeta, pri čemu su im posebno važne skandinavske zemlje i Sjedinjene Države, dok su nedavno počeli agresivnije nastupati na dalekoistočnim tržištima, pa je Begnoni vino iz 2011. godine nedavno predstavio u Macau.
Vlasnik vinarije Santa Sofia Luciano Begnoni
No, osim amaronea i ripassa koji se pojednostavljeno, dobiva miješanjem bazične valpolicelle s talogom amaronea uz dvije fermentacije, Santa Sofia proizvodi i niz bijelih vina, pa je tako večera u Dobrim vinima počela vrlo svježim pjenušcem od sorte garganega, napravljenim metodom charmat. Zatim smo još kušali odličan soave, vino koje u zadnjih desetak godina doživljava značajnu kvalitativnu afirmaciju, pa sivi pinot, iza kojeg su slijedila crna vina: voćni i svježi ripasso, zatim zaista izvrsni amarone iz 2008. te naposljetku omamljujuće mirisni reciotto. Reciotto je slatka verzija amaronea.
S Lucianom Begnonijem, koji je u Zagreb stigao iz Cannesa a prošli je tjedan boravio u Aziji, kratko smo razgovarali prije početka prezentacije. “Iznimno je važno što je amarone napokon dobio i slovo G u apelaciji”, rekao je Begnoni, “ Dakle, s berbom 2011. mi na etiketu smijemo staviti DOCG, što je najviša talijanska oznaka za vina. To je pošteno prema amaroneu jer on zaista spada u najveća talijanska crna vina, pa je red da je napokon dobio to priznanje. Tako ga lakše možemo izvoziti i promovirati.
No, kad je riječ o stvarnoj kvaliteti, tu se ništa neće promijeniti, jer Konzorcij amaronea jako pozorno brine da se svi njegovi članovi pridržavaju visokih kvalitativnih standarda koje smo sami odredili. Nama je najviše u interesu da čuvamo kvalitetu amaronea.”
Zatim smo Begnonija pitali po čemu se Santa Sofia razlikuje od doista žestoke konkurencije na tržištu amaronea. “Naša su vina lakša. Mi težimo eleganciji. Naravno da je neobično tvrditi kako su vina od 15 do 15, 5 posto alkohola lagana ali, prvo, mnogi naši kolege u svojim amaroneima dostižu 16 i više posto alkohola, a drugo, naša su vina jako svježa i izbalansirana. Kada ih pijete, nikad ne osjećate težinu. Mi smo se, dakle, smjestili u nišu pomalo neobičnu za amarone. Kod nas je elegancija važnija od snage. Čini mi se da to funkcionira, ne samo zbog dobre prodaje , nego i zbog jako dobrih ocjena i niza nagrada koje osvajamo.”
Nismo, naravno, mogli zaobići problem bazične valpolicelle, koja se svojedobno ubrajala među najpopularnija talijanska crna vina. “Da, to je dobro i teško pitanje. Činjenica je da prodaja valpolicelle dramatično pada. Danas se proizvodi 50 posto manje valpolicelle nego prije nekoliko desetljeća. Svi žele raditi ripasso i amarone, za kojima potražnja raste. S druge strane, ljudima treba lagano crno vino za svakodenvnu upotrebu. Rješenje je, vjerojatno, u podizanju kvalitete osnovne valpolicelle, koja sada nema dobar imidž.”
Poslije večere, s Begnonijem smo probali dva domaća vina, Dubrovačku malvasiu Kuće Glavić i Kadarku Vinarije Tonković. Premda su mu sorte i stilovi bili nepoznati (Malvasiu di Lipari, dakle, dubrovačku, dosad je kušao samo u slatkim izdanjima), oba su mu se vina prilično sviđala.
