U Royal Indiji, jednom od najboljih hrvatskih etničkih restorana, znali smo se znojiti i plakati..Katkad su nam se znojile zjenice; nisu pomagali ni raita ni pivo, dok je bijelo vino samo škodilo. U Royal Indiji može se (ili se barem nekad moglo), jesti toliko ljuto da vas vaš svakodenvni Tabasco ili Vrabanero asocira tek na majonezu s malo više papra. Pa smo u subotu odlučili organoleptički ispitati stupnjeve ljutine, koje može proizvesti kuhinja Royal Indije.
Ljutinu je, srećom, lako mjeriti: osim scovillea kao tehničkih mjernih jedinica, iskusni obožavatelj čilija vrlo dobro razlikuje chipotle od habañera. Ilustracije radi, obični Tabasco ima oko 7000 scovillea, a bhut yolokia (ghost pepper, svojedobno najljući čili na svijetu, oko milijun scovillea). U Royal Indiji od samog su otvaranja razumjeli važnost mjerenja ljutine, pa su uveli skalu od jedan do pet: jedinica je podsjećala na sečuanski papar, a od petice se plakalo, kašljalo, preznojavalo i odustajalo od večere.
Problem je, međutim, u tome što je Royal India razvila dvostruku skalu: indijsku i europsku, koja je značajno blaža. A mi agilnoj konobarici nismo naglasili da nas zanima indijska ljestvica ljutine. Pa smo naručili dahl (juhu od žute leće) s jedinicom, prženi karfiol s trojkom, pa byrjani s četvorkom, te naposljetku pileći curry s peticom. U dahlu se ljutina uopće nije osjetila: ta bi se juha mogla posluživati u bilo kojem srednjeuropskom restoranu, i još bi joj trebalo svježe mljevenog papra.
Med kojim je karfiol bio obložen kratkotrajno je blokirao ljutinu drugog jela. No, nakon 30 sekundi cvjetača je počela ozbiljno peći. Nedovoljno da bi se čovjek uznojio, ali znatno jače od Tabasca. Karfiol je, recimo bio ljut poput tipičnih sušenih peperoncina.
Biryani, koji je trebao biti četvorka na ljestvici ljutine, nije bio ljući do prosječne trojke: jelo je bilo razmjerno žestoko i njegov se temperament bez problema smirivao bijelim vinom. Vrlo ljutu hranu ne možete hladiti vinom, jer kiselina loše reagira sa stvarnom ljutinom.
Naposljetku, murgh curry jedva se približavao četvorki; naš omiljeni curry nažalost nije imao baš nikakve veze s peticom. Murgh curry izvrsno je ekspolatirao cvjetno čokladne note stvarno ljutih čilija, ali je tih čilija u njemu bilo premalo, o čemu u kranjoj liniji svjedoče i fizološke reakcije. Niti jednog trenutka nismo se počeli znojiti.
Naravno, ekscentrično ljutu hranu ne jedete da biste se znojili i plakali, nego da biste osjetili onaj posebni doživljaj kada svi sastojci ekstremno začinjenog jela dobiju potpuno novu dimenziju zahvaljujući ghost pepperu ili vrhunskom habañeru. Taj smo efekt brutalno hedonističke ljutine među svim zagrebačkim restoranima doživjeli jedino u Royal Indiji, ali je sinoć nažalost izostao.
Nadamo se da je riječ samo o nesporazumu između gosta, konobarice i kuhara, a ne o nekakvoj europeizaciji Royal Indie pod pritiskom gostiju, što bi bilo pogubno za taj vrlo, vrlo dobar restoran (moramo priznati da nam je bilo neobično što ovaj put u Royal Indiji nisu gorjeli mirisni štapići, i što je svjetlo bilo prejako). U svakom slučaju, odlučujete li po zagrebačkoj skali ljutine od jedan do pet i ako želite bar malo opakije jelo, morate tražiti čistu peticu. Glavni čili koji se koristi u Royal Indiji je dosta blagi red kashmiri, dok žešću ljutinu postižu malim, crvenocrnim smežuranim papričicama koje podsjećaju na bhut yolokiu.
