Ovih su dana objavljeni službeni podaci o uvozu i izvozu hrane u prvih osam mjeseci ove godine. Dobra je vijest da je hrvatski izvoz hrane porastao za više od 14 posto, dok je uvoz porastao za nešto više od 12 posto, što znači da se naš vanjskotrgovinski deficit kad je o hrani riječ, ipak lagano smanjuje. Jako je loša vijest da čak 9,9 posto uvoza hrane otpada na meso, što iznosi oko 240 milijuna eura.
Zašto je to dramatično loša vijest? Prvo, mi zaista ne znamo što jedemo. U tim šleperima mesa vrijednom 240 milijuna eura sasvim se sigurno nalaze goleme količine višestruko odmrzavanog i smrzavanog mesa.
Ne možemo znati čime se ta armija goveda, svinja i peradi hranila, u kakvim je higijenskim uvjetima živjela i umirala (klaonice su često izvor teških zaraza i prostori dosta zastrašujuće nehigijene) i koji su sve kemijski dodaci davali tim sirotim životinjama, dok su bile žive. O umjetnim bojama za “oživljavanje” mesa i ribe da ne govorimo.
S obzirom na kontinuitet skandaloznih praksi u globalnoj mesnoj industriji, možemo osnovano pretpostaviti da je velik dio od tih 240 milijuna eura uvezenog mesa čisto smeće, koje zapravo ne bi trebalo jesti.
Drugo, Hrvatska pokušava postati globalno ili barem europski prepoznatljiva gastrodestinacija. To je nažalost, potpuno nemoguće dok se god ponuda mesa u Hrvatskoj temelji na rubno jestivom uvozu.
Autentična nacionalna kuhinja ne može se bazirati na uvoznim sastojcima, jer onda nije autentična. Da se razumijemo, mi nemamo ništa protiv uvoza vrhunske govedine iz Amerike ili Japana ili vrhunske svinjetine iz Španjolske, ili vrhunske piletine iz Francuske. Naprotiv.
Ali pravi black angus, pravi wagyju i pravi iberico ne čime ni jedan posto hrvatskog uvoza mesa. Više od 99 posto čine jeftini proizvodi bez ikakve gastronomske definicije.
A takvi proizvodi redovito dolaze na jelovnike bezbrojnih hotela i restorana, i funkcioniraju kao osnova domaće prerađivačke industrije, pa bi se eto dalmatinski ili drniški pršut zapravo trebao zvati mađarski ili danski ili nizozemski pršut. Dok se god u Hrvatsku uvozi toliko mesa, Hrvatska ne može imati stvarni gastronomski identitet, uz iznimku tridesetak ili malo više ozbiljnih restorana i hotela, koji paze na porijeklo sastojaka.Ali, to je tek kap u Jadranu.
