Jučer smo u zagrebačkom Bobanu kao glavno jelo naručili tagliatelle s jadranskom tunom i cherry rajčicama. Dobili smo pun tanjur tjestenine koja se uglavnom raspala na komadiće duge pola centimetra do dva centimetra.
Tjestenina nije bila toliko prekuhana nego naprosto fizički nije izdržala umak; svaka kocka tune i svaka polovica rajčice bile su preteške za ovu pastu izrađenu u restoranu, koja se pretvorila u neugodnu kašu. Morali smo vratiti skoro cijeli tanjur, a restoran nam nije htje htio naplatiti ovo jako neuspjelo jelo.
Greške se dešavaju. Ali u Bobanu ne valjaju procedure. Prvo, Boban, koji se pokušava definirati kao talijanski restoran, već godinama jednako neuspješno izrađuje vlastitu tjesteninu; ovo nam je treći put unatrag četiri ili pet godina da smo dobili potpuno neuspjelo jelo od kućne paste.
Pastu zaista treba znati napraviti, što primjerice perfektno zna Filip Horvat u susjednom Theatriumu, Nadalje, svježu pastu treba znati spojiti s odgovarajućim umakom, što nije posve jednostavno.
Drugo, u svakom boljem talijanskom restoranu, recimo u obližnjem Carpacciu, konobar skupa s tanjurom paste donosi i komad parmezana ili grana padana s ribežom, pa vam onda sir nariba na pastu. Nama su donijeli naribani sir u zdjelici.
Treće, pršut San Daniele koji smo dobili u predjelu nije izgledao kao San Daniele: imao je pretamnu boju, prečvrstu teksturu i premalo slatkoće; sir s tartufima s te iste daskice nije imao gotovo nikakvu aromu tartufa. Burrata je bila dobra.
Četvrto, drugi restorani obitelji Boban uz kućno drže vrhunska brendirana maslinova ulja, Škegrino i Salvelino. Boban, međutim, ima samo svoje ulje. Najbolji dio jučerašnjeg kasnog ručka u Bobanu bili su kruh i vino. Ponuda kruha raznolika je i sve što smo probali bilo je dobro, dok je vinska lista neobično ambiciozna.
Izvrsni blanc de noirs pjenušac Luke Koščaka uljepšao nam je popodne, a još bolji Planetin nero d’avola Santa Cecilia pomogao nam je da se lošem ručku usprkos ne osjećamo loše.
Procedure vezane uz hranu nisu jedini problem restorana Boban.
U restoran smo ušli oko petnaest do pet. Hostesa nas je odvela do stola u ostakljenom vrtu, donijela nam jelovnike i rekla da će konobar doći po narudžbu. Konobara, međutim, nije bilo barem desetak minuta premda je restoran u to vrijeme bio poluprazan (napunio se oko pola šest).
Servisa ne bi bilo ni dulje da jedna ljubazna konobarica nije uočila kako mašemo prema grupi konobara koji su razmještali stolove u susjednoj prostoriji, pa je otišla do nas da preuzme narudžbu.
Restoranima je u predbožićne dane teško i hektično: u Carpacciu je bila tolika gužva da su gosti u kaputima jeli na poluotvorenoj terasi , a u Theatrium se nije moglo jer su svi stolovi bili rezervirani,. Ali, pritisku usprkos, malo je neobično da u polupraznom restoranu kao što je bio Boban u pet popodne, konobara čekate deset ili petnaest minuta.
Restoranska grupa obitelji Boban vodi jako dobar Vinodol, sve bolju Korčulu i pouzdani Il Secondo, Sam Boban bitno zaostaje za drugim njihovim lokalima pa bi bilo dobro da Dražen Boban, jedan od najkompetentnijih zagrebačkih restoratera, tom restoranu posveti dosta pozornosti.
Uostalom, i Korčula je do prije dvije godine bila u pomalo zapuštenom stanju, da bi se otkad se Dražen Boban njome aktivno bavi, pretvorila u jedan od najboljih zagrebačkih ribljih bistroa.
Gajeva 9, Zagreb
HRANA +2/5 (ocjenu podiže kruh) VINA -4/5 SERVIS 3/5 AMBIJENT 3/5