Dr. Đuro horvat, vodeći hrvatski sturčnjak za vinski marketing i povremeni kolumnist Kulta Plave Kamenice, stalno upozorava na problem uvoza loših i prejeftinih vina koji guši domaću vinsku industriju. I drugi ljudi koji se razumiju u ovaj posao, poput Ivice Matoševića, žestoko prosvjeduju protiv nekontroliranog uvoza cisterni i cisterni sedmorazrednih vina, koja se doslovno prodaju po cijeni coca cole u limenci ili nižoj. Donedavno se taj ocean uvoznog vinskog trasha uglavnom pakirao u demižone, tetrapake i litrene boce. Zadnjih mjeseci, međutim, uočavamo sve više nevjerojatno jeftinih buteljiranih vina na policama hrvatskih samoposluživanja.
Pa smo tako jutros, u Billi u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, naletjeli na buteljku nečega što se zove Domenica Pinot Grigio -Garganega. Domenica je valjda ime branda, a garganega je jedna od karakterističnih sorti regije Veneto, koja je ovdje kupažirana sa sivim pinotom. Sama regija Veneto proizvodi niz genijalnih vina, od amaronea do vrhunskih prosecca, ali i milijune litara najbeskarakternijih vina na svijetu, što zna svatko tko se vozio autoputom od Trsta do Milana. Tu autocestu, među ostalim, obilježavaju bezbrojni ravničarski vinogradi usred kojih su podignute tvornice jeftinih vina.
Domenica koju smo, dakle, jutros kupili u Billi za točno 24 kune, nosi oznaku regije Veneto. Na stražnjoj etiketi možemo, međutim, doznati da je vino buteljirano u Austriji, što upućuje da je proizvedeno u jednom od bezbrojnih industrijskih pogona uz venecijanski autoput, pa da je onda u cisternama putovalo do Austrije, gdje se puni za potrebe lanaca supermarketa. Samo vino tehnički je korektno napravljeno. Međutim, ono ne miriše ni po čemu osim malo po sumpornom dioksidu, nema baš nikakav okus osim malo grožđane slatkoće, i nema apsolutno nikakvo tijelo, nego je razvodnjeno do donje granice pitkosti.
Problem je isti i u EU i s trećim zemljama
Radi se o tehnički ispravnom proizvodu koji, međutim, baš ni po čemu ne zaslužuje mjesto na vinskim policama, i koji ima karaktera i osobnosti otprilike koliko i ledeni čaj i mineralna voda. Billina Domenica tipičan je primjer vina na koje se ne bi smjelo potrošiti ni kunu, jer njime ne dobivate ništa osim malo alkohola. Dosta je depresivno da takve buteljke konkuriraju ipak pristojnim hrvatskim vinima u sličnom rangu cijene, kakva je primjerice bazična linija Iločkih podruma, no ovdje se ne radi o hrvatskom, nego o europskom problemu. U boljim španjolskim samoposluživanjima redovito se prodaju butelje koje koštaju između euro i pol i dva i pol eura. Poplave španjolskih i talijanskih ultrajeftinih vina redovito zapljuskuju jednu Francusku, gdje u Langudeoc Roussillonu već traju borbene akcije protiv uvoza najgoreg vinskog smeća.
No, nije riječ samo o Italiji i Španjolskoj, nego i o nizu malih zemalja poput Rumunjske, Bugarske, Makedonije i Kosova, čiji su trgovci i vinari naslutili da bi niskim cijenama i još nižom kvalitetom na vinu mogli zaraditi ozbiljan novac. Isti dan kad smo kupili nesretnu Domenicu, u kafiću Leone zamolili su nas da probamo dva vina s Kosova – brand se zove Duša Metohije – koje im je bio ponudio neki neodgovorni trgovac: oba su vina bila ne samo grozna nego i tehnički neispravna. Europa i Hrvatska preplavljene su depresivno lošim, jeftinim vinima koja se katkad prodaju u civiliziranoj ambalaži. Domenica Pinto Grigio- Garganega, gora čak i od bijele Tge za Jug, koju smo svojedobno opravdano proglasili najošijom buteljkom na hrvatskom tržištu, samo je jedan od “brandova” koji dugoročno potrošače vina tjeraju da se prebace na pivo.
