Ovih smo dana u inbox dobili prastaru crnobijelu reklamu za Župski vinjak. Župa je velika srpska tvornica vina, rakija i drugih voćnih prerađevina. Kuriozitet i važnost ove reklame jesu u činjenici da vinjak reklamira mali, osmogodišnji ili devetgodišnji dječak (dječak je Bule Goncić koji će postati poznati srpski glumac i proslaviti se u seriji Salaš u malom ritu).
Dakle, predpubertetsko dijete u bivšoj je državi smjelo reklamirati žestoka pića. Iz perspektive današnjeg odnosa društva prema djeci i alkoholu tako je nešto jednako nepojmljivo kao da sutra, usred siječnja, u Zagrebu bude 35 stupnjeva. Danas klinci do osamnaeste godine ne smiju kupovati alkohol i cigarete, a kamoli sudjelovati u reklamiranju alkoholnih pića.
Što je sve ispravno. I što nas tjera da se zamislimo nad sasvim različitim sustavima vrijednosti koji su se u Hrvatskoj i Europi promijenili unutar život jedne generacije. Dječak u reklami iz dućana zove mamu jer zna da mu je rekla da kupi još jednu stvar. Ne može se sjetiti što, ali zna da je to “najvažnije što mora kupiti” jer mu je mama rekla da bez toga “tatu ne smije dočekati u vrijeme ručka.” Onda odšeta do police i stavi bocu vinjaka u košaricu.
U vrijeme socijalizma kad je snimljena ova neobična i zapravo dražesna reklama, bio je politički i ideološki izrazito represivan. U socijalizmu je smjela postojati samo jedna politička stranka, Komunistička partija. Komunistička partija punila je zatvore svojim istaknutijim protivnicima i cenzurirala skoro sva bitna područja javnog života osim nogometa, košarke i rock and rolla, jer ih nije shvaćala dovoljno ozbiljno da bi ih sistemstski kontrolirala.
Pa ipak, u nekim je područjima društvenog života socijalizam bio iznimno liberalan i permisivan. To vrijedi za odnos prema prikazivanju seksa na filmu, televiziji i u kazalištu, ali i za odnos prema alkohoholu.
Socijalizam nije smatrao da djecu treba čuvati od alkohola. Kao klinci, bezbroj smo puta roditeljima išli kupovati pivo, vino i jaka pića poput vinjaka Cezar i Zrinski. U gimnaziji smo počeli redovito kupovati whisky.
Nitko nas ni u jednom dućanu nije pitao koliko imamo godina niti za koga kupujemo alkohol, jer djeci nije bilo zabranjeno prodavati alkohol. Isti tako, u kafićima i drugim lokalima nije bilo nikakvih ograničenja za točenje alkohoka maloljetnicima.
U osmom osnovne u školu smo počeli unositi male bočice Tuborga koje su se lako sakrivale, a u prvom razredu gimnazije u legendarnoj zagrebačkoj pizzeriji Šestine uz pizzu smo redovito naručivali pivo. Ni jedan se konobar nije čudio, jer se takvo ponašanje u osamdesetima smatralo svakodnevnim i društveno prihvatljivim.
Promatramo li u tom kontekstu reklamu u kojoj mali dječak kupuje vinjak, ta reklama nije skandalozna nego sasvim normalna. Danas bi zbog snimanja takve reklame netko izgubio posao, a zbog eventualnog njenog emitiranja i autor i direktor tvrtke koja proizvodi vinjak našli bi se na sudu s jakim izgledima da budu osuđeni.
Mediji bi se danima zgražali, a u televizijskim bi se emisijama satima raspravljalo kako se takvo što uopće moglo dogoditi. Od sedamdesetih i osamdesetih godina do danas društvo je drastično pooštrilo kriterije kad je riječ o djeci i alkoholu. Što je, ponavljamo, sasvim ispravno.
