Velika fuzija Ducasse-Adria nije uspjela. Rezultat je bijedan. Ovim riječima talijanski su kritičari ocijenili ADMO Les Ombres, pop-up restoran Alaina Ducassea i Alberta Adrie otvoren na 100 dana u Parizu.
Ducasse i Adrìa nesporno spadaju među najveća imena globalne gastronomske scene. Obojica su u svoje vrijeme odigrali ključne uloge u modernizaciji visoke gastronomije, obojica upravljaju vrlo ozbiljnim restoranskim grupama i projektima, Ducasse je i danas chef s najviše Michelinovih zvjezdica. Udruživanje Ducassea i Adrie izazvalo je velika očekivanja. No, iskustvo autora FoodCluba očito nije opravdalo hype.
FoodClub je kolektiv 40-tak talijanskih, restoranskih kritičara, chefova, ali većinom ljudi iz drugih profesija koji pasionirano posjećuju restorane. Giovanni Lagnese, matematičar, “jedan od najredovitijih talijanskih gostiju u elBulliju” i autor vodiča Gourmet Concerto posvećenog progresivnim i konceptualnim restoranima, ADMO je posjetio usiječnju.
“Radikalno zastupamo i podržavamo najnaprednija, prometejska, cutting edge gastronomska istraživanja jer smo svjesni političke, estetske i moralne potrebe za ohrabrenjem onih koji nastoje proširiti kulinarski jezik,” napisao je Lagnese, “Ali ADMO je debakl. Riječ je o banalnoj komercijalnoj operaciji na razini tipičnih restorana kakve slavni svjetski chefovi otvaraju u Las Vegasu ili Dubaju.”
Jela su izvrsno koncipirana, nastavlja, ali već na početku gosti se susreću sa servisom koji ne pokazuje ni entuzijazam ni zanimanje za ono što prodaje. Izvedba jela je “traljava, ono što bi trebalo biti upečatljivo nema nikakve snage, što bi trebalo briljirati je blijedo, nesklad i greške zamuljani su pokušajima da se sve utiša i uprosječi. Ako je ovaj ‘stil’ namjeran, ne mogu zamisliti drugi razlog osim da restoran ne želi uvrijediti nepca starih buržujskih tetki.”
FoodClub postavlja pitanje ima li udruživanje chefova potpuno različitih kulinarskih vizija uopće smisla. Smatraju da ima, kad je to udruživanje “igra, susret i konfrontacija sa stanovitom dozom ironije.” Umjesto toga, meni u ADMO-u je podijeljen na dva zidom odvojena dijela. “Kao da je dvojicu chefova zanimalo samo da jedan drugom ne stanu na prste. To nije dobro, nije zabavno, ne daje rezultat i ne proširuje kulinarski jezik.”
Umjesto sinergije, zaključuje autor, ADMO nudi hranu “koju cijene samo frigidne radical-chic djevojke nezainteresirane za kuhanje, u pratnji inkontinentnih starih likovnih kritičara kojih je puna sala. Svatko tko zaista voli vrhunsko kuhanje trebao bi se poštedjeti ovog iskustva.”
