Dobar hotel nije samo lijepa nekretnina s luksuznim sobama na atraktivnoj lokaciji. Dobar hotel je i ljudski softver. Dobar hotel proizvod je vrhunskih profesionalaca u svim segmentima hotelijerskog posla: od visoke kuhinje i barova, preko sadržaja minibara, bellboya, do sobarica. Ljudski je softver često važniji od stanja nekretnine.
Između 2006. i 2010. godine često smo spavali u londonskom Savoyu, jer je Savoy prije preuređenja bio dvostruko jeftiniji od drugih londonskih hotela palača poput Claridge’sa i Connaughta.
Savoy je u ono doba, pred opsežno renoviranje, izgledao pomalo istrošeno; u kupaonicama bi znalo nestati tople vode, kabelska se televizija redovito kvarila, a tapete u hodnicima bile su pohabane. Međutim, Savoyevi su zaposlenici bili najefikasniji u Londonu.
Uniformirani vratari znali su kako se zovemo i koje restorane volimo; u American Baru miješali su se najseksi kokteli u gradu, a u Savoy Grillu konobari su superiorno demonstrirali kako se zapravo filira i servira dover sole, veliki britanski list. Popodnevni čaj bio je veličanstveni ritual.
Concierge vam je, naravno , mogao nabaviti karte za najbolja mjesta na skoro svim premijerama na West Endu, uključujući doista nezaboravne izvedbe War Horsea, Macbetha s Patrickom Stewartom i Ujaka Vanje. Hrvatska bi, kao turustička zemlja, morala imati dugu tradiciju vrhunskih hotela. Ali nema.
Od hotelijerstva kakvo se primjerice razvijalo na opatijskoj rivijeri na prijelazu 19. u 20. stoljeće, poslije Drugog svjetskog rata nije ostalo ništa. Hrvatsko hotelijerstvo od 50-tih nadalje svodilo se na punjenje malih neventiiliranih soba na moru, uz tek par iznimaka.
Mnogi su poratni hoteli bili athitektonski iznimno vrijedni, i podjednako neudobni jer ni investitori ni arhitekti nisu znali kako zaista treba funkcionirati luksuzni hotel. Lista najboljih hrvatskih hotela u zadnjih četrdeset godina stoga je veoma kratka.
Na njoj nena Haludova o kojem se danas govori kao o internacionalnoj luksuznoj destinaciji, premda sobe nisu imale air condition; nema Belvederea koji je imao loš kadar prilagođen jugoslavenskoj estradi i nogometu osamdesetih godina. Nema ni jednog velikog suvemenog dubrovačkog hotela, jer oni nikad nisu stigli do kraja razviti svoje potencijale, kao ni opatijski veliki hoteli u kojima baš sve treba početi iznova. Nema ni Naia 3.3 ni Maslina resorta, jer se oni tek trebaju dokazati.
Neki hoteli s ove liste dobro su funkcionirali samo u određenim vremenskim razdobljima, što je posebno naznačeno.
Esplanade je jedini hrvatski hotel koji uspijeva spojiti arhitekturu, osjećaj stvarnog luksuza, vrhunski servis i visoku gastronomiju. Esplanade žurno treba preuređenje, no i u sadašnjoj shabby fazi ona je najbolji hrvatski hotel.
Intercontinental je promijenio Zagreb. Kad se tek otvorio, zagrebački je Interconti korespondirao sa sličnim hotelima u velikim europskim metropolama. Interconti je bio svjetionik moderniteta i luksuza u sivom i dosadnom Zagrebu. Restorani u prizemlju i na najvišem katu bili su izvrsni, dok je lobby funkcionirao kao stvarno središte javnog života. Interconti, nažalost, nije preživio rat. Počeo se urušavati već u ranim devedesetima da bi u novo stoljeće ušao potpuno zapušten.
Ne baš veliki hotel s pogledima na Lokrum i Stari grad, smješten u bajkovitom arboretumu, ima vjerojatno najugodnije sobe u Hrvatskoj, senzacionalni rooftop bar i vrhunski servis. Villa Dubrovnik nažalost nikad nije imala sreće s gastronomijom.
Ikador je možda najluksuzniji hotel u Hrvatskoj: drveni Riva gliser vozi vas po Kvarneru, sobe su američki ogromne i francuski raskošne, a posluga besprijekorna. U zadnje dvije godine Ikadorov restoran Nobilion napravio je značajan kvalitativni iskorak.
Alhambra je, uz Villu Dubrovnik, možda najukusnije stilizirani hotel na obali. Svaki detalj Alhambrina uređenja precizno je osmišljen i realiziran, servis je savršen po svjetskim kriterijima a restoran ima jednu od spektakukarnijih terasa na Jadranu. Alhambra bi se nalazila na drugom mjesto ove liste da investitori i arhitekti nisu počinili uistinu banalnu i fatalnu pogrešku. Alhambra, naime, nema bar, ne računajući neugledni i nepraktični šank u prolazu između recepcije i soba. A hotel bez bara nije pravi hotel.
Grand Park je monumentalna nekretnina, koja je loše počela svoju hotelsku karijeru. Barski je servis prvih mjeseci bio spor i neefikasan, recepcioneri su bili zbunjeni, a struja u sobama isključivala se bez upozorenja, na dan kad su se gosti odjavljivali. Grand Park u međuvremenu je, srećom, popravio većinu nedostataka, pa ga sad možemo smatrati ozbiljnim, dostojanstvenim i efikasnim luksuzim hotelom s impresivnim restoranom prave visoke kuhinje.
San Canzian je spektakularno dizajnirani, moderni ladanjski kompleks u divljoj prirodi blizu Buja, s možda najatraktivnijim bazenom u Hrvatskoj, fenomenalnom hortikulturom, briljantno uređenim sobama i vrlo dobrim restoranom. San Canzian je mjesto za meditativni hedonizam.
San Rocco nikad nije bio osobito luksuzan. Ali, San Rocco se može hvaliti personaliziranim servisom, autentično toplim lokalnim ugođajem, prelijepom prirodom i vrhunskim restoranom.
Navis ima dramatično dizajnirane hodnike, udobne i funkcionalne sobe, fantastičnu terasu s pogledom na Kvarner, ugodnu plažicu, privezište za velike jahte tik ispod sve boljeg fine dining restorana i prvorazredan servis.
Bevandine su sobe veoma luksuzne i velike. Restoran, kojem je pokojni Andrej Barbieri davao onu neophodnu dodanu vrijednost, sjajno je uređen. Bevanda bi trebala angažirati chefa najviše klase, koji bi je vratio u vrh hrvatske gastronomije.
