Zadnjih desetak godina Vinodol i Carpaccio natječu se za mjesto najpopularnijeg gradskog restorana. Vinodol je mnogo veći i uglavnom radi s više od 50 posto popunjenosti, dok je povremeno doslovno prepun. Vinodol dnevno može zabilježiti više od 500 couverta, što znači da kuhinja katkad mora isporučiti oko tisuću ili više jela jer mnogi gosti naručuju predjelo i glavno jelo.
Vinodol je u tih desetak godina stalno rastuće popularnosti, ugrožene jedino tijekom prve pandemijske godine, kontinuirano dizao kvalitetu; neka su se Vinodolova jela približila ozbiljnoj gastronomiji.
Vinodol je očito pronašao sadržajno-poslovni model koji privlači vrlo mnogo ljudi i stvara brojnu, lojalnu publiku. Za Vinodolov je uspjeh najzaslužniji Dražen Boban, vlasnik i jedan od najinteligentnijih hrvatskih restoratera. Vinodol, naravno, ima i nekoliko loših strana, što je posve neizbježno za tako masovnu operaciju. Evo što je dobro i što je loše u Vinodolu
Neke su Vinodolove recepture unatrag godinu ili dvije zaista iznenađujuće ambiciozne i uspješne.
Od tartar bifteka i tartara od tune, do velikih odležanih steakova, mliječne janjetine s ražnja i nekoliko kompleksnih autorskih jela poput tarta s kozjim sirom i volujskim srcem, ili inćuna na savor.
Od jela za manje od deset eura, do luskuznih jela.
Sarme i punjene paprike spadaju među Vindolove nepogrešive favorite. No, uskoro će se u Vindolu kao i svake godine pojaviti i divlje šparoge.
Vinodol svaka dva ili tri tjedna preporučuje vina druge vinarije. Uglavnom je riječ o dobrim vinarijama.
Vinodolu se događaju greške u kuhanju. Greške je nemoguće izbjeći pri tako velikoj proizvodnji, ali kuhinja bi svejedno morala činiti sve što može da minimalizira te greške. Ne možete poslužiti riblji file pun kostiju.
Bilo bi lijepo kad bi gosti čim sjednu dobili bilo kakvu ukusnu sitnicu: malo lagano začinejnog, odmah mazivnog maslaca i kruh bili bi dovoljni. Sve više od toga, poput trokuta soparnika, bilo bi izvrsno.
Vinodol hrani vrlo mnogo ljudi. Što znači da ne može organizirati posao kao mali restoran u kojem se sve priprema od nule. Ipak, pogrešno je kad Vinodol kupi puno vrganja pa ih blanšira i zamrzne, jer smrznuti vrganji ne gube samo na teksturi nego i na aromatici. A nearoamtični ili slabo aromatični vrganji ne služe ničemu. Nadalje, bilo bi bolje koristiti dnevno svježe sastojke iz mora (one koji nisu previše skupi u nabavi) nego smrznutu ribu.
Vinodol bi trebao promijeniti izbor vina na čaše, osobito kad je riječ o dalmatinskim vinima; u poplavi izvrsnih pošipa šteta je na čaše točiti mediokritetski pošip. Još je lošije točiti prosječni plavac ili ignorirati babić i tribidrag, koji spadaju među najvažnije hrvatske sorte uopće. Naposljetku, Vinodol uglavnom zanemaruje prirodna vina (s par ne baš dobrih iznimki) što je dugoročno pogrešno: kao što svi žele jesti jagode i rajčice s OPG-a, uskoro će mnogi htjeti piti organska i biodinamička vina.
