Godine 2009. hrvatska se restoranska industrija našla u golemim problemima. Vlada je zbog globalne i lokalne ekonomske krize ukinula potrošnju službenim karticama i narudžbenicama. Brojne su korporacije ograničile potrošnju na službenim karticama ili su ukinule kartice. Poslovni ručkovi zauvijek su se promijenili i skratili, a poslovne večere privremeno ukinule. I osobna je potrošnja pala, zbog straha od krize , realnog pada prihoda i rasta kreditnih rata. Činilo se da će hrvatska restoranska industrija propasti.
U naredne tri godine zatvorila su se dva u ono vrijeme najznačajnija hrvatska restorana, Marcellino i Valsabbion. Vlasnika Nautike Matu Đurovića satima smo nagovarali da ne zatvori Nautiku. Jeffrey Vella napustio je Esplanadu, a Dino Galvagno vrlo je kratko trajao u Petoj četvrtini, najmodernijem hrvatskom restoranu svog vremena. Hrvatsku je restoransku industriju spasila bistronomija, kao što je to više puta konstatirao pokojni Andrej Barbieri.
Međutim, ni jedna se ozbiljna restoranska industrija ne može bazirati samo na bistorima, a pogotovo ne restoranska industrija turističke zemlje kao što je Hrvatska. I onda je 2017. godine u Hrvatsku prvi put došao Michelin.
Prvu je zvjezdicu, podsjetimo, dobio rovinjskii Monte. Dolazak Michelina u Hrvatsku bio je dosta kompliciran logistički pothvat, koji je otpočeo još u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, u kojoj su Ministarstvo turizma vodili prvo Veljko Ostojić a zatim Darko Lorencin.
Stvarni pokretački stroj iza dugogodišnje pripreme dolaska Michelina u Hrvatsku bio je Denis Ivošević, direktor Istarske turističke zajednice. Michelinov prvi vodič, kao i svi kasniji, odigrali su dvije strateške uloge u razvoju hrvatske gastronomije i turizma. Prvo, oni su doveli Hrvatsku na europsku i svjetsku gastronosku kartu. Strani turisti koji ne znaju ništa o hrvatskoj gastronomiji, vrlo se često ravnaju prema Michelinovom vodiču za Hrvatsku. Drugo, Michelin je potaknuo natjecateljsko ozračje u hrvatskoj restoranskoj industriji.
Prije pet godina u Zagrebu je postojao možda jedan fine dining restoran. Danas ih je najmanje sedam. Prije pet godina u Rovinju je postojao samo jedan fine dining restoran; danas ih je tri do četiri (u Dubrovniku su, nažalsot, i dalje samo dva ali ih je na Opatijskoj rivijeri čak šest).
Michelin je bez obzira na svoje brojne i jako upadljive greške, strahovito utjecao na kompetitivnost, ambicioznost i stručnost hrvatske restoranske scene. JRE je u Hrvatsku došao godinama prije Michelina, i dugo ga se smatralo stanovitom pripremom za Michelinove zvjezdice.
JRE je, sudeći po domjenku održanom u utorak u Korakovom restoranu na Plešivici, prerastao u središnje mjesto okupljanja proizvođača i distriubutera vrhunske hrane. JRE ne mora biti ultimativno mjerilo kvalitete ali definitivno jest dobro mjerilo ambicija i ozbiljnih namjera i iz godine u godinu napreduje. JRE je danas neuspredivo značajniji i utjecajniji nego prije pet godina.
Vinistra, najvažnija smotra hrvatskih vina i svega vezanog uz vina i gastronomiju, ove se godine vraća u sportsku dvoranu u Poreču, poslije lanjskog covid izdanja na plaži (i dalje mislimo da bi bilo sjajno održati ljetnu , otvorenu verziju Vinistre, namijenjjenu turistima).
Vinistra je u dvadesetak godina postojanja afirmirala Istru kao najvažniju hrvatsku vinsku regiju, i istarska vina, osobito malvaziju, kao najtraženija hrvatska restoranska vina. Da nije bilo te i takve Vinistre, istarska bi vina danas imala znatno slabiji imidž i lošiji tržišni status .
Primjeri utjecaja Michelina, JRE-a i Vinistre pokazuju da restoranska i vinska industrija ne mogu živjeti bez čvrstih, snažnih, vrlo formalnih institucija. Zato je važno da velika većina protagonista restoranske i viske scene podržava postojeće institucije, a da se ondje gdje su takve institucije slabe, kao među slavonskim i dalmatinskim vinarima, uporno radi na njihovom jačanju. Dugoročno gledajući, nitko neće uspjeti sam.
