Između podneva i 13:00 u pauzi za ručak, skoro svi restorani u zagrebačkom Green Goldu su puni. Sofra je najpunija. Kad smo prošlog tjedna tamo ručali, u restoranu je bilo još barem šezdeset ljudi, vjerojatno zaposlenika obližnjih ureda. Cijeli Sofrin workflow posložen je da udovolji potrebama ljudi koji žele jesti pristojno a ne preskupo i nemaju puno vremena jer se moraju vratiti na posao.
Naši japraci i ćufte na stolu su bili za desetak minuta. Kad smo završili glavna jela, kadaif i turska kava na stol su stigli za dvije minute. Sve to uprkos popriličnoj gužvi. Da nismo naručili bocu Krauthakerovog Rosenberga, od trenutka kad smo sjeli do plaćanja i odlaska ne bi nam prošlo više od 40-tak minuta i ručak bi nas koštao 150 kuna za dvoje. Ovako smo sjedili više od sat vremena i platili 350 kuna, još uvijek pristojnu cijenu s obzirom na vino.
Sofra savršeno ispunjava svoju društvenu funkciju. Već godinama, iz dana u dan, hrani stotine gladnih marketinških, bankovnih i drugih službenika iz Radničke ceste. Hrana koju nudi svakako je zanimljiva i bolja od one u raznim fast foodovima naredanima uz Radničku i cijene ne opterećuju goste. Ali čisto gastronomski, Sofra nije dobra. Prestali smo tamo dolaziti prije dvije godine nakon što su nam donijeli jednu do najgorih pljeskavica koje smo ikada jeli u Zagrebu. Meso je imalo težak okus ustajalog loja kojeg se danima nismo mogli riješiti. Ovoga puta bilo je puno bolje.
Japraci i ćufte bili su ukusni i bez ijedne veće greške, osim pirea koji je imao okus i teksturu kao da je napravljen od instant pahuljica. Ipak, od bosanskog restorana s tako dobrim imenom i dosljednim uređenjem očekivalo bi se više okusa i autentičnosti.
Kad je dobro napravljena, bosanska je hrana mješavina blagih okusa i nježnih, uglavnom neinvazivnih kuharskih tehnika. Dobra bosanska hrana daje višeslojni, duboki osjećaj zadovoljstva zbog kojega je ne želite prestati jesti. Hrana u Sofri tehnički je korektna, ali nedostaje joj duše, kao da ljudi koji tamo kuhaju ne osjećaju ljubav prema kuhanju i odrađuju ga kao bilo koji drugi posao.
Uvjerljivo najbolja stvar koju smo tamo jeli bio je vrući, mekani somun koji se topio u ustima. Sofrinu gastronomsku vrijednost snižavaju i neki nedopustivi detalji. Primjerice, na stolovima i dalje drže bijeli alkoholni ocat koji se već desetljećima ne koristi u restoranima osim možda za ukiseljavanje povrća.
Sofra će unatoč zamjerkama ostati puna, jer je korektna i nije skupa a svi volimo bureke, musake, ćevape u somunu i japrake. Vlasnici će vjerojatno biti zadovoljni ispunjavanjem poslovnog plana. Ipak, šteta što je bosansku kuhinju koja može biti fantastična i Zagrebu itekako treba, Sofra zadržava u mediokritetskim okvirima.
SOFRA
Green Gold Centar, Zagreb
OCJENA 2/5
sve kreditne kartice
Kako su recenzenti vodiča The Truffle ocijenili Sofru, možete pogledati OVDJE
