U vrijeme socijalizma đuveč je bio omiljeno ljetno jelo: radilo se o dinstanom sezonskom povrću, rajčicama, paprikama, tikvicama, patlidžanima, koje se pomiješa s rižom. U neke se verzije đuveča dodaju mrkve ili gljive, a luk je, naravno, obavezan. Takav se đuveč uglavnom servirao uz pečeno meso, ali se mogao posluživati i kao samostalno, lakše ljetno jelo.
Đuveč, kao i mnogi hrvatski kulinarski favoriti, dolazi iz Turske: ime je dobio po zemljanoj posudi u kojoj se pripremao. U raznim se izvorima na webu đuveč opisuje kao balkanska verzija ratatouillea (što je netočno, bez obzira na sličnost sastojaka) ili kao sataraš, što bi moglo biti nešto točnije.
U svakom slučaju, đuveč je svojedobno bio toliko popularan da je prehrambena industrija proizvodila goleme količine konzerviranog đuveča. Velike limenke, one od pet ili deset kilograma, završavale su u studentskim kantinama, na vojničkim jelovnicima, ali i na pansionskim menijima jadranskih hotela.
Osim kroz hotele koji se trude sniziti food cost, konzervirani je đuveč u ugostiteljstvo ušao i zahvaljujući restoranima i roštiljarnama koji su u njemu prepoznali jeftini, popularni prilog s primjesom orijentalnog.
Problem je, međutim, u tome što je konzervirani đuveč ljigava, bezokusna masa ničega; s takvom se imitacijom hrane doista mogu maltretirati siroti studenti i izgladnjeli vojnici, ako baš nemaju nikakvog drugog izbora, premda je i to okrutno. Međutim, potpuno je nedopustivo držati konzervirani đuveč u bilo kakvom komercijalnom restoranu.
Sve nam je ovo palo napamet kad smo prolazeći danas kraj jednog bistroa u Maksimirskoj, na crnoj ploči vidjeli natpis: svinjski kotlet, đuveč s rižom. Budući da meni tog bistroa ne odaje sklonost sporom kuhanju, a đuveč baš i nije najbrže jelo, nekako se plašimo da je riječ o zloglasnom studentsko vojničkom konzerviranom đuveču.
Što nas je opet asociralo na jedan od najgorih ručkova koje smo ikad dobili u Zagrebu: u restoranu Cathedralis preko puta Katedrale, uz pljeskavicu su nam poslužilli nejestivi đuveč iz ratnih rezervi. Đuveč u restoranima treba izbjegavati pod svaku cijenu, osim ako je riječ o autorskim, sezonski orijentiranom restoranima. A nije loše izbjegavati ni restorane koji, pogotovo izvan sezone, nude đuveč s rižom.
