Kao većina normalnih ljudi, i mi smo u životu pojeli milijune ćevapa. Pamtimo ćevape u blokovima od po četiri, iz starih, davno izumrlih ćevabdžinica. Pa sočne, velike banjolučke ćevape iz jedne ćevapdžinice, također davno zatvorene, kraj Cibonine dvorane, pa razne vrste ćevapa i šiš ćevapa iz leskovačkih zagrebačkih roštiljarni, koje su postale popularne par godina poslije rata, krajem devedesetih, pa otmjene fine dining ćevape Jeffreya Velle, dok je kratko vrijeme vodio kuhinju u Barbieri’su. Ćevape smo, naravno, često jeli i u poznatim sarajevskim lokalima.
Ali nikad nigdje nismo probali tako dobar ćevap kao sinoć na prepunoj i veseloj terasi restorana Theatrium. Riječ je o inovativnom i čarobnom šiš ćevapu od tune, s baom umjesto somuna. Šiš ćevap od plave tune sočan je, slastan i moćan; gotovo nikad nismo probali riblje jelo koje je zadržalo snažan, distinktivan riblji okus s potpuno nepogrešivom mesnom teksturom, s jakim tekom po dimu.
Chef Filip Horvat koji šiš ćevape od tune peče na japanskom roštilju, o ovom bi jelu trebao držati predavanja i majstorske radionice na ozbiljnim gastronomskim učilištima. Uz šiš ćevap od tune, novi klasik moderne hrvatske kuhinje, gospodin Horvat servira najfiniji bao u Zagrebu.
Šiš ćevap od tune nije na stalnom Theatriumovom jelovniku; ima ga onih dana kad restoran uspije nabaviti svježu plavu jadransku tunu, budući da Horvat ne želi raditi sa uvoznom tunom. Uz najbolje zagrebačke ćevape pili smo bazni šampanjac Bruna Paillarda i Jakončičevu bijelu Carolinu.
