Unatrag petnaestak godina, skupa sa omasovljavanjem društvenih mreža i estradizacijom restoranske industrije i ulaskom profesionalne PR mašinerije u restoranski biznis, razvio se specifičan žanr medijskog djelovanja. Riječ je o restoranskim press turama. Press ture su kolektivni posjeti određene grupe novinara, blogera i influencera restoranima, često i njihovim dobavljačima.
Uz demonstracijske večere, press ture gotovo obavezno uključuju druženje sa chefom. Press ture postale su glavni oblik PR-a u restoranskoj industriji većeg dijela Europe, ne računajući Francusku.
Poznajemo strane kolege koji više od pola godine provedu na press turama između Španjolske, Italije, Danske, Turske ili, donedavno, Moskve i St. Petersburga.
Press ture mogu biti prilično korisne za nerazvijena restoranska tržišta poput hrvatskog ili slovenskog, jer dovode svjetske medije u prostore koji su na globalnoj gastronomskoj karti još gotovo anonimni. Hrvatskoj svakako treba snažan i sustavan restoranski PR usmjeren prema zapadnim zemljama. Utoliko inozemne press ture po hrvatskim restoranima mogu značajno pomoći i hrvatskom turizmu (premda su Michelinove zvjezdice i dalje najefikasniji prodajni alat, barem za restorane na moru).
Međutim, kad je riječ o velikim gastronomskim zemljama i međunarodno etabliranim restoranima, press ture su postale definitivno kontraproduktivne. One već godinama ustvari služe kao sanitarni kordon za restoransku industriju; svako malo pozovete grupu novinara i influencera, pa ste više manje sigurni da će svi o vama lijepo pisati. Osim toga, press ture služe za održavanje celebrity statusa poznatih chefova, što je važan argument u njihovim odnosima s investitorima, sponzorskim i televizijskim angažmanima. No. gledajući u malo širem kontekstu, press ture postale su štetne i za restorane i za medije koji se time bave. i za restoranske goste. Evo zašto.
Restorani kroz tekstove, fotografije i video materijale objavljene poslije press tura stječu pogrešan dojam o vlastitoj kvaliteti. Budući da medijski proizvodi nastali na press turama podržavaju poželjnu sliku pojedinog restorana a gotovo nikad ne odražavaju stvarnost tog restorana, restoran počinje živjeti iluziji, što je najbrži out prema lošijem kuhanju i neprofesionalnom servisu.
Osim toga, restorani troše puno novca na press ture. Tu se ne radi samo o besplatnim večerama nego prilično često i o plaćanju avionskih karata i hotela za sudionike press tura.
Drugo, press ture mogu biti smrtonosne za medije, premda im osiguravaju naizgled ekskluzivan sadržaj. Kroz press ture novinari se fraterniziraju, a katkad djelomično identificiraju s predmetom svog izvještavanja, što nužno vodi neobjektivnom i netočnom izvještavanju. Što, opet, nužno vodi padu vjerodostojnosti takvih medija. Novinarstvo koje nije kritično nema nikakve dugoročne šanse na tržištu, osim u sasvim izoliranim žanrovima i formatima.
Uostalom, pogledamo li naklade lifestyle magazina koji se bave restoranima ili specijaliziranih magazina o gastronomiji, vidjet ćemo da su one ridikulozno niske: njihove su mjesečne prodaje bitno manje od dnevnog broja klikova bilo kojeg srednje popularnog portala.
I treće, restoranske press ture najštetnije su za restoranske goste, jer oni dobivaju uglavnom netočne, bitno uljepšane informacije o restoranu u kojem kane trošiti novac, i zbog kojeg možda planiraju putovanje. Press ture ponekad završavaju kao organizirana obmana sirotih gostiju. Koji onda bijesno prosvjeduju na društvenim mrežama. Press ture danas su, osim za male restoranske scene i njihove neafirmirane restorane, već anakrono sredstvo promocije. Vrijeme je za inteligentniji, informativniji i vjerodostojniji pristup gastronomskom PR-u.
