“Ovo oko nas je budućnost poljoprivredne proizvodnje…Ako ovakvih projekata ne bude više, mnogo više, neće biti ni budućnost za hranu,” pričao je u srijedu Matteo Monterunisi pokazujući nam svoje ekološke vrtove i polja koja obrađuje usred ničega, u planinskom zaseoku Srednje iznad sela Ročinj četrdesetak minuta vožnje od Kobarida.
Osim njega, njegove žene Jeanne i njihove dvoje male djece, u Srednjem gotovo nitko ne živi. Još dvije ili tri kuće izgledaju naseljeno. Tu je doduše i crkva, udaljena oko kilometar od Matteova imanja, čije se zvono uredno oglašavalo svakih sat vremena.
Matteo Monterunisi, simpatični bradonja srednjih godina, visok je, tanak, žilav i trajno preplanuo od stalnog boravka na otvorenom i rada na zemlji. Matteo je rođen u Bologni. U ranim dvadesetima otišao je u London gdje je napravio ozbiljnu karijeru u restoranskom vinskom biznisu. Postao je barski menadžer poznatog talijanskog restorana Trullo, a zatim vinski direktor i glavni wine buyer za cijelu Trullovu restoransku grupu koja obuhvaća desetak lokala. Onda je, nakon što sedam godina nije odlazio kući, shvatio da više ne želi živjeti u Londonu. Vlakom je otputovao u Francusku, pa biciklom do Bologne.
“Više nikad ne bih mogao živjeti u mjestima poput Londona. London mi je bio super jer sam mogao raditi što god poželim, ali tamo je zapravo uvijek sve isto,” pričao je u srijedu popodne dok smo obilazili njegove vrtove. Pošto se vratio u Italiju Matteo je sreo Jeanne. Jeanne Dumas Chalifur , Kanađanka iz Quebeca, studirala je kazalište i antropologiju i putovala svijetom . Neko je vrijeme provela u Indiji. Godine 2015. došla je u Italiju, gdje je počela raditi u pijemontskim prirodnim vinarijama.
Jeanne i Matteo sreli su se na festivalu prirodnih vina u Italiji. I zaljubili se. Ona ga je fanatizirala za proizvodnju prirodnih vina i hrane, ali i za što prirodniji život, izvan uobičajenih građanskih okvira, pa su Matteo i Jeanne počeli tražiti poslove kod slovensko-talijanskih prirodnih vinara u Brdima: radili su za Štekara, Klineca i samog Joška Gravnera. “Htjeli smo raditi negdje u istočnoj Europi, na što luđem mjestu, razmišljali smo o Srbiji. Spletom okolnosti završili smo ovdje,” kaže Matteo.
Osim pomaganja u vinogradima i podrumima, ondje su uzgajali ekološko povrće. U jednom su se trenutku odlučili osamostaliti, pa su potražili imanje gdje bi se mogli baviti prirodnom poljoprivredom. Doznali su da u zaseoku Srednje neki čovjek iznajmljuje staru kuću s par hektara obradive zemlje, i da ne traži novac za najamninu. Potencijalni stanari najam su mogli plaćati uređenjem kuće i imanja. I tako su Matteo i Jeanne iznajmili staru kuću s dosta zemlje na adresi Ročinj, Srednje 18, in the middle of nowhere.
Visoka katnica bila je toliko zapuštena da nije imala wc i kupaonu. “Svojim sam rukama izgradio wc i kupaonu, i uredio sve ostalo da bismo ovdje mogli stanovati,” pričao nam je Matteo, dok je Jeanne, bosonoga, s desetomjesečnim nasmijanim rumenim dječačićem Romeom u naručju, šetala cestom od vrtova prema kući. Par ima i četverogodišnju djevojčicu Loulou, koja je odrasla u vinogradima i povrtnjacima, pa već sad razlikuje grožđe chardonnaya od grožđa rebule.
Loulou, međutim, ne raste samo u Srednjem. Nekoliko dana u tjednu odlazi u dječji vrtić u mjestu Kanal udaljenom pola sata vožnje. Roditelji inzistiraju da u vrtiću govori isključivo slovenski tako da mala Lulu : razumije tatin talijanski , mamin francuski, vrtićki slovenski i engleski koji je sama počela učiti slušajući kako njeni roditelji razgovaraju s gostima.
Sve ovo, naravno, izgleda kao najhipsterskiji hipsteraj koji možete zamisliti: dvoje ljudi pobjeglih iz svojih građanskih egzistencija da bi u ruralnoj Sloveniji malo živjeli kao Robinzoni. Ali nije. Matteo i Jeanne su dosljedni i autentični. Oni svakodnevno krvavo fizički rade na zemlji, vjerojatno više od deset sati na dan. Sve radove na zemlji obavljaju ručno, uz pomoć jednog mladog Slovenca, koji gotovo da nije stigao ispustiti motiku iz ruke. I oni žive u brutalno teškim uvjetima.
Nismo htjeli ulaziti u njihove motive za takav život. Radije smo razgledavali njihove vrtove i polja, koji se nalaze na suhoj ilovači. Jeanne kaže da prava kiša nije pala već mjesecima. Na imanju imaju izvor, ali nemaju sustav za navodnjavanje pa usjeve zalijevaju ručno, što je rubno dovoljno.
Jeanne i Matteo uzgajaju oko 350 vrsta povrća i žitarica. Njihov rad daje dobre plodove. Lani je na njihovom imanju raslo više od 55 tisuća biljaka. Eksperimentiraju sa šezdesetak vrsta rajčica, od kalifornijskih do peruanskih, s nekoliko vrsta kukuruza, bezbroj salata i drugog zelenog povrća: tu su još leća, grah, suncokret, sve moguće aromatične trave, niz vrsta čilija, voćnjak i stado koza, koje se odmara u ograđenom prostoru na livadi ispod kuće. Biljke uzgajaju isključivo iz organskog sjemena i ne koriste hibride.
” Ideja je da budemo samodostatni, da proizvodimo sve što nam treba za život i da viškove prodajemo, ponekad ih i razmjenjujemo sa susjedima za drugu hranu,” kaže Jeanne. Jedini stalni kupac je Ana Roš. Prije tri godine, kad su se doselili u Srednje, Jeanne i Matteo otišli su u Hišu Franko, objasnili da se kane baviti biodinamičkom poljoprivredom i pitali gospođu Roš što bi ona htjela da uzgajaju za nju. I sve se poklopilo.
Ana Roš godinama je imala problem s povrćem, jer u okolici Hiše Franko ne uzgaja se dovoljno biodinamičkog i raznolikog povrća i bilja. Bila je oduševljena idejom da dobije svoj veliki ekološki vrt u divljini, i da je eto , uzgajivači pitaju što Hiši Franko točno treba. Uz to, Jeanne i Matteo svidjeli su joj se kao ljudi. Poslije dvije godine finog uštimavanja suradnje tijekom pandemije, Matteo sada dvaput tjedno, u srijedu i petak, dostavlja svoju jedinstvenu robu u Hišu Franko. A chefica Roš može reći da zaista nitko u Sloveniji neka takvo povrće i kukuruz kao njen restoran.
Oko dva popodne Jeanne i Matteo poslužili su nam ručak na klimavom drvenom stolu u nevjerojatnom mirnom ugođaju njihova povrtnjaka i moćne prirode Julijskih Alpi. Pili smo izvrsni Matteov oranž od chardonnaya iz kasne berbe s mekih 16 posto alkohola i jeli sir kojeg je Jeanne napravila prethodnu večer. Uz sir je servirala chutney od jabuka. Zatim je donijela zdjelu beluga leće s netom ubranim zelenim povrćem, kuhanu u sirutki od svog sira. Teško da može zdravije i autentičnije.
Kad smo dolazili u Srednje, bili smo pomalo skeptični: je li to što Matteo i Jeanne rade tek prenemaganje ili stvarni , ozbiljan životni projekt koji zahtijeva golem trud i žrtvovanje i može bitno utjecati na proizvodnju zdrave hrane. Dva sata kasnije osjećali smo iskreno poštovanje prema njihovim životnim i poslovnim izborima.
