Turizam, znamo, vrijedi najmanje 20 posto hrvatskog BDP-a. Turizam, znamo, u Hrvatskoj uglavnom postoji u Zagrebu, na Plitvicama i daleko najviše na moru (uz golemi ali još neostvareni potencijal Osijeka i Baranje). Restoranska je industrija esencijalni element cijelog turističkog sektora. Pa ipak, na više od 200 kilometara obale i zaleđa između Rijeke i Zadra ne postoji ni jedan zaista vrhunski restoran.
Solidnih gostionica i konoba ima, ali zadnji pokušaj otvaranja vrhunskog restorana južno od Rijeke i sjeverno od Zadra dogodio se 2018. godine kad su vlasnici zagrebačkog Tača bili preuzeli restoranski prostor jedne od marina u Novom Vinodolskom, što je nažalost trajalo samo jedno ljeto.
Kako je, dakle, moguće da je velik dio Jadrana naprosto ispražnjen od gastronomije? Razloga je, naravno, mnogo i oni su povijesno, politički i socijalno utemeljeni. Prvo, sve do otvaranja Neba u Hiltonu i Jista na Viškovu, ni Rijeka nikad nije imala nijedan vrhunski restoran nego tek nekoliko zanimljivih bistroa, konoba i zalogajnica. Rijeka je sve donedavno bila industrijsko-rokerski grad koji izrazito nije volio turizam i nije imao nikakvu turističku infrastrukturu na temelju koje bi se mogla razviti relevantna gastronomska scena. Riječani koji su željeli dobro jesti oduvijek su odlazili u obližnju Opatiju, jedno od najvažnijih hrvatskih gastronomskih igrališta.
Drugo, mala mjesta južno od Rijeke poput Kostrene i Bakra, desetljećima su bila obilježena škverovima, rafinerijama i tvornicama a ne hotelima. Treće, Crikvenica i Selce koji jesu snažna turistička središta, cijelu su vječnost orijentirani na domaće goste, uglavnom Zagrepčane koji ondje imaju vikendice i stanove. Kad je pak riječ o hotelijerstvu, u Crikvenici i Selcu nikad nisu postojali luksuzni hoteli pa nije bilo ni gostiju kojima su trebali vrhunski restorani. Četvrto, ne postoji specifična, kodificirana kuhinja tog dijela obale; Lovran je, primjerice, poznat po trešnjama i marunima. Po čemu su poznati Crikvenica ili Novi Vinodolski?
Peto, veća ili važnija mjesta uz staru jadransku magistralu poput Senja i Karlobaga, nikad nisu imala klimatske uvjete za razvoj turizma jer su zbog bure i hladnog mora naprosto neugodna. Senj je lijep i značajan povijesni grad, ali nikad nismo čuli da bilo tko turistički putuje u Senj osim učenika na školskim ekskurzijama. Kad je, pak, riječ o zaleđu tog dijela Jadrana, nesporno je da Velebit i Lika spadaju među najspektakularnije i najvrjednije dijelove Hrvatske. Lika ima neograničenu perspektivu za razvoj specifičnog visokog turizma i originalne visoke gastronomije temeljene na autohtonim sastojcima. No, osim nekoliko izoliranih primjera poput pizzerije Ruspante kraj Otočca koja peče pizzu s basom, restoranska se scena u Lici još nije počela razvijati.
Kad govorimo o Lici i o sjevernoj Dalmaciji uvijek moramo uzeti u obzir činjenicu da su se ondje vodile osobito teške i brutalne ratne operacije: to se područje psihološki, demografski i materijalno do danas nije oporavilo od rata. Očigledno je, dakle, da na prostoru između Rijeke i Zadra desetljećima nije bilo elementarnih pretpostavki za razvoj restoranske industrije.
No, u idućih nekoliko godina Crikvenica i Selce naprosto će se morati gastronomski pokrenuti zbog sve snažnijeg pritiska turista s malo većim zahtjevima, dok Lika pa i sjeverna Dalmacija mogu postati svjetski relevantne destinacije ekološkog, nekonvencionalnog ali uzbudljivog gastronomskog turizma. Stoga se nadamo da ćemo već iduće godine ili najkasnije 2024. veliki prazan prostor između Zadra i Rijeke moći popuniti s bar nekoliko čvrsto utemeljenih restoranskih preporuka.
