Znamo ponešto o Dubrovniku. U Dubrovniku smo prvi put ljetovali davne 1985. u ondašnjem, predratnom Imperijalu. U Dubrovnik smo nastavili dolaziti gotovo odmah nakon oslobođenja: bili smo u prvom civilnom avionu koji je poslije rata sletio na Čilipe, početkom prosinca 1992.
Od 1997. do danas svakog ljeta, a više godina i zimi kad ništa ne radi, provodimo neko vrijeme u Dubrovniku. Pa tako razmjerno dobro poznajemo dubrovačko hotelijerstvo i dubrovačko ugostiteljstvo, u pojedinim slučajevima s obje strane recepcije i šanka.
Dubrovnik je nesporno najpoznatiji hrvatski grad u svijetu, često poznatiji od same Hrvatske. Dubrovnik je, još nespornije, najljepši grad u Hrvatskoj. Naposljetku, Dubrovnik ima prekrasno more. Pa ipak, Dubrovnik nije najuspješnija hrvatska turistička destinacija.
Bitan razlog za tu neobičnu činjenicu svakako je geografski položaj. Do Dubrovnika nije lako doći autom, što možda limitira broj gostiju i naizgled utječe na skraćivanje sezone. Ali, Tajland je isključivo zrakoplovna destinacija pa sezona traje cijelu godinu, i u vrijeme dosta gadnih monsunskih kiša.
Ne radi se, dakle, o udaljenosti, autima i avionima. Zašto zapravo Dubrovnik nije najuspješnija hrvatska turistička destinacija? Zašto još dugo neće dostići Rovinj i zašto će dubrovački turizam i dalje spavati zimski san od studenog do Uskrsa? Zato što se u Dubrovniku gotovo nitko nikad nije ozbiljno, sustavno i održivo bavio modernim turizmom i modernim ugostiteljstvom. Uz nekoliko iznimaka poput Gorana Štroka, Mate Đurovića ili Lukše Jakobušića.
Glavna ambicija dubrovačkog ugostiteljstva sve do pandemije svodila se na maksimalizaciju prometa i profita u što kraćem vremenskom razdoblju, a ne na proizvodnju ugostiteljskih sadržaja koji će svojom visokom kvalitetom generirati dugoročni, cjelogodišnji profit. Isti nedostatak stvarne ambicije vrijedi i za hotelijerstvo, kulturnu produkciju, kao i za potencijal za evente i kongrese tijekom cijele godine.
Ukratko, da Dubrovnik ima deset hotela s pravih pet zvjezdica, pet restorana s Michelinovom zvjezdicom (i još petnaestak dobrih restorana s prihvatljivim cijenama) da je kadar osigurati međunarodno relevantni kulturnu ponudu i privući industriju evenata, Dubrovnik bi radio deset mjeseci godišnje. Ali, Dubrovnik za sve to nije sposoban, naprosto zato što Dubrovnik nije strateški zainteresiran za takvu vrstu turizma.
Dubrovnik je i danas, kao i prije deset ili dvadeset godina, puno zainteresiraniji da u srpnju i kolovozu prodaje Coronu za 60 i Jack Daniel’s za 100 kuna, a smrznutu ribu i jastoge za tisuću kuna, nego da se posveti ozbiljnom, integralnom turizmu i profesionalnom ugostiteljstvu. I zato Dubrovnik neće postati Rovinj.
