U utorak ujuto krenuli smo iz centra Zadra prema Zemuniku. Poslije par kilometara zaustavio nas je mobilni semafor koji regulira promet na cesti prema Zemuniku, na kojoj se izvode radovi. Čekali smo oko pet minuta na zeleno svjetlo.
Naš vozač, rođeni Zadranin, umornim je glasom komentirao: “Zaista ne razumijem sve ovo. Grad izgleda kao ogromno gradilište na kojem radovi nikad neće prestati. To podjednako iritira Zadrane i turiste kojih je, hvala Bogu, veoma mnogo. Ne razumijem zašto svi radovi na infrastrukturi nisu obustsvljeni početkon lipnja.” Naš je sugovornik tisuću posto u pravu. Zadar nikad unatrag najmanje dvadeset godina nije pokazao tako neprijateljsko i antiturističko lice kao u lipnju 2022. Stječe se vrlo snažan dojam da gradska uprava, vjerojatno iz čistog neznanja, neodgovornosti i lijenosti, pokušava rastjerati zadarske goste.
U utorak ujutro radovi su još trajali na Puntamici o čemu su opširno izvještavali lokalni mediji. Građevinski radovi nisu završeni ni na čuvenoj zadarskoj Rivi, koja se reklamira morskim orguljama i nenadmašnim pogledom na zalazak sunca a ne bagerima rupama, kamionima. A do prije desetak dana nije se moglo, osim po makadamu, doći ni do Falkensteinera u Boriku. Riječ je o jednoj od najvažnijih zadarskih turističkih destinacija.
Ovi primjeri, potpuno nevjerojatni za veliki turistički grad usred turističke sezone, postsvljaju jedno strateško pitanje. Je li zadarski gradinačelnik Branko Dukić uopće pri sebi? Čini se da nije, barem kad je riječ o turizmu.
