Jedan beskrajno talentirani hrvatski satiričar ovih je dana u javnosti ispričao zgodu koja mnogo govori o mentalitetu dijela hrvatskog turizma. Čovjek je dogovorio najam apartmana za svoje prijatelje, negdje u srednjoj Dalmaciji, za recimo 300 eura. Kad su njegovi prijatelji stigli u apartman, gazdarica, koju pisac poznaje od školskih dana, pokušala im je naplatiti više nego što je dogovoreno.
Satiričar je nazvao gospođu i podsjetio je da je dogovorena druga cijena odnone koju traži sad kad su gosti došli. Iznajmljivačica je pristala na dogovoreni cijenu, ali uz dodatni uvjet. Rekla je: “Može prva cijena, ali onda bez klima uređaja.”
Ova anegdota o sitnoj pohlepi genijalno opisuje stanje stvari u takozvanom domaćem hrvatskom turizmu. Domaći hrvatski turizam, kakav je osobito prisutan u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, nije profesionalni turizam. Domaći turizam je usputna profitna djelatnost, stanovništtva koja se odvija tijekom tri, najviše četiri mjeseca, u prostorima koji često ne zadovoljavaju ni osnovnu turističku kategorizaciju, ili su pak grozne urbanističko-arhitektonske devastacije.
Domaći turizam, koji se, primjerice, odvija u nizu splitskih stambenih zgrada tijekom ljeta privremeno pretvorenih u “apartmane” najlošiji je segment hrvatske turističke industrije.
On ne okreće ozbiljno velik novac, privlači uglavnom goste niže kupovne moći i loše utječe na strukturu hrvatske turističke industrije, u kojoj je broj hotelskih kreveta i dalje zabrinjavajuće nizak.
No, domaći turizam, koji često i masovno izbjegava bilo kakva porezna opterećenja (“Tu nam ljetuju prijatelji iz Njemačke, ništa im ne naplaćujemo”) igra važnu društveno-ekonomsku ulogu. Prema nedavno objavljenim podacima u Jutarnjem listu, broj jedinica za turističko iznajmljivanje u Hrvatskoj se gotovo izjednačio s brojem stambenih jedinica.
Svaki ministar financija, svaki ministar gospodarstva, svaki glavni državni inspektor i svaki predsjednik Vlade vrlo dobro znaju da je domaći turizam, uz zajamčeni rast primanja državnih službenika, najjači hrvatski socijalni amortizer.
Na moru, osobito u Dalmaciji, domaći je turizam glavni segment sive ekonomije. A siva ekonomija donekle povećava stvarno bogatstvo naroda, pa su stoga Eurostatove brojke koje govore da je Hrvatska siromašna poput Bugarske ili Rumunjske uglavnom besmislene. Svatko tko je proveo par dana na splitskoj Rivi ili zadarskoj Kalelargi zna o čemu govorimo. Uostalom, da Slavonija i Lika imaju more, iz Hrvatske bi se iselilo puno manje ljudi.
Jadranski, osobito dalmatinski domaći turizam pouzdani je čuvar socijalne i političke stabilnosti. Ali uz koju cijenu? Ako anegdota s početka teksta odražava stvarni mentalitet domaćeg turizma, Hrvatska još dugo neće razviti ni naprednu, održivu turističku industriju niti će se početi pretvarati u kompetitivno društvo.
