Edin Džeko, jedan od najboljih bosanskih nogometaša svih vremena, odlučio je otvoriti restoran u Dubrovniku. Džeko je ušao u biznis s jednim drugim bosanskim bivšim nogometašem koji posjeduje dosta bezvezan fast food lanac Snogu. Džeko i njegov partner za svoj su dubrovački projekt mobilizirali bosansko švedskog chefa Edina Džemata, koji je prije dvanaestak godina radio u Nomi.
Gospodin Džemat kasnije je postao kapetan švedske kuharske reprezentacije i popularni TV chef. Ezza, koja se smjestila iznad Ploča u prostoru bivšeg dubrovačkog Takenoka, koncipirana je kao gastrotainment steakhouse.
Ezza ima opširnu koktel listu, atraktivnu stranu vinsku kartu, lijepu terasu i genijalne, ultrasrdačne makedonske konobare koji svojim hrvatsko englesko makedonskim jezičnim akrobacijama Ezzinom ugođaju daju originalnu dodanu vrijednost.
Ezzin se meni sastoji od sedam predjela, osam ili devet steakova i nešto zanimljivih priloga. Predjela su bila ok, osobito ljuta juha od kukuruza s jakim okusom pečenog kukuruza. Ni buratta na chutneyu od rajčica nije bila loša, naprotiv.
Govedina je, nažalost, puno problematičnija. Na listi steakova ne piše koliko su dugo pojedini odresci odležavali i radi li se o suhom ili vlažnom dozrijevanju. Drugo, biftek se reže na tri manja medaljona, kao fillet mignon u jugoslavenskim restoranima prije više od trideset godina. Kad u američkom steakhouseu, od Ruth s Chris do Mortona, naručite fillet mignon, dobijete veći, zaista debeo steak iz srca bifteka, a ne tri medaljona tanka po centimetar.
Pogrešno formatiranje bifteka nije, međutim, najveći problem Ezzine kuhinje. Puno je gora činjenica da biftek, tehnički perfektno pečeni medium rare, nije imao nikakav okus po govedini. Steakovi se tako ponašaju poslije višekratnog zamrzavanja i odmrzavanja. Nažalost, dvanaest sati pečeni brisket imao je još manje okusa.
Večeru u Ezzi, uz briljantne makedonske konobare, spasili su prilozi i umaci; odlična krema od brokule, originalni prženi rižoto i gotovo savršeni bearnaise. Neobično je, ipak, da su prilozi i umaci najjača strana bilo kojeg steakhousea.
Vinska je karta shizofrena. S jedne strane, ona sadrži niz fenomenalnih svjetskih vina, ukkjučujući Cristal iz 2008. i nekoliko godišta Petrusa. S druge strane, izbor dalmatinskih vina jako je nereprezentativan. U ozbiljnom restoranu u južnoj Hrvatskoj naprosto ne možete držati samo jedan nemacerirani pošip i samo jedan grk: takvim pristupom vinskoj karti negirate načelo lokalnosti, na kojem se bazira većina modernih europskih gastronomskih restorana.
Ezza je, zasad, projekt u pokušaju. Ona nije ni pravi gastrotainment, još je manje pravi steakhouse, a najmanje je gastronomski restoran. Na Ezzi treba jako puno raditi, da bi preživjela više od dvije ili tri sezone. Ali, konobari su zaista sjajni.
Hvarska 2, Dubrovnik
HRANA 3/5 SERVIS 5/5 AMBIJENT -5/5 VINA: svjetska kultna vina -5/5, hrvatska vina 2/5
