Prije zamalo trideset godina, početkom prosinca 1992. sletjeli smo prvim poratnim civilnim letom u oslobođeni Dubrovnik. S nama je u avionu bilo još sedamdesetak novinara, dvadesetak hrvatskih i pedesetak stranih, uključujući kolege iz najvažnijih svjetskih medijskih kuća poput New York Timesa, CNN-a, BBC-a i Washington Posta.
Vanja Morić, ondašnja glasnogovornica Ministarstva informiranja (i supruga Miroslava Tuđmana) organizirala nam je kasni ručak poslije obilaska spaljenih Konavala, u restoranu hotela Argentina, koji je i onda nosio pet zvjezdica. U zamračenom, ratnom Dubrovniku, Argentinini konobari filirali su nam orade i zubace u bijelim rukavicama. Nisu se osobito osvrnuli na sirenu za zračnu uzbunu koja je počela zavijati oko pet popodne. Diskretno su smirivali goste, tvrdeći da smo ovdje u sali na nižoj razini Argentine prilično sigurni.
Tad smo prvi put, i to posve iskreno, bilo ponosni na tvrde profesionalce u hrvatskom turizmu koje, eto, ni zračna uzbuna ne može spriječiti da propisno filetiraju ribu. I drugi izvjestitelji iz ratnog Dubrovnika redovito su naglašavali profesionalizam Argentinina osoblja, koji se u ondašnjoj Hrvatskoj mogao mjeriti još samo s razinom servisa u Esplanadi i Intercontinentalu.
Danas, tri desetljeća kasnije, kad hrvatskom turizmu ide fenomenalno, nekoć ugledna Argentina našem je suradniku poslužila ovo smeće s fotografije. Dakle, bazenski ar hotela s pet zvjezdica gdje noćenje trenutno košta oko 500 eura, pod club sandwich servira neku nakupinu masnoća i ugljikohidrata u stiroporu. Ovom se verzijom club sandwicha čuvena Argentina izjednačila s lošim izdanjima Bolta i Wolta. Što je profesionalni debakl i efikasna antipropaganda za hrvatski i dubrovački turizam.
Ovaj eksces, nažalost, ne treba čuditi. Argentina je, naime, u vlasništvu obitelji Lukšić, poznatih predatora hrvatskog turizma. Lukšići nažalost mogu i gore, što znaju brojni posjetitelji njihovih istarskih hotela.
