Konoba Mašklin i Lata u podrumu Hebrangove 11 danas je tipični srednjostrujaški zagrebački restoran. Mašklin i Lata za predjela nudi pršut, livanjski sir, salatu od hobotnice, danas neizbježnu burratu i tri carpaccia. Slijedi pet ili šest rižota: kad restoran priprema toliko vrsta rižota, vrlo je vjerojatno da ne kuha pravi rižoto nego da se unaprijed pripremljena poludinstana riža dovršava s nekim umakom. To jelo naravno nije rižoto, ali tako rižotu pristupa barem 95 posto zagrebačkih restorana, pa zašto bi Mašklin i Lata bio iznimka.
Tu je još niz tjestenina, pa nekoliko starinskih mesnih jela poput telećih medaljona u umaku od gljiva i na kraju riba i škampi po sasvim korektnim cijenama. Oborita riba košta manje od 500 kuna za kilogram. Mašklin i Lata izdvaja se tek činjenicom da je uspio preživjeti dulje od dvadeset godina u podrumu na Zelenom valu; zagrebačka publika više ne voli podrune, pa su skoro svi podrumski restorani u centru davno propali.
Danas se, međutim, malotko sjeća da je Mašklin i Lata svojedobno, u vrijeme kad je tek osnovan, bio jedan od najmodernijih, najinovativnijih restorana u Zagrebu. Početkom dvijetisućitih u podrumu u Hebrangovoj kuhao je, naime, hrvatski Francuz Steophan Macchi. Mladi Macchi donio je u Zagreb puno finese, tehnike, mašte i energije.
Mašklin i Lata bio je prvi zagrebački restoran, ne računajući kuhinje Esplanade, Intercontinentala i možda Paviljona, koji je termički obrađivao kamenice. Macchijeve gratinirane kamenice bile su toliko senzacionalno ukusne da ih i danas pamtimo.
Macchi je među prvima u Zagrebu pripremao filee bijele ribe, divlje a ne uzgojene, koje je onda servirao s perfektno napravljenim, glatkim i baršunastim umacima. Macchijev coulis od rajčica predstavljao je valjda najelegantniji pristup rajčicama koji smo do tad vidjeli u Zagrebu. Za desert su se nudile ručno izrađene cigare od tamne čokolade.
Konoba Mašklin i Lata u Macchijevo je vrijeme privlačila goste koji su navikli jesti u Esplanadi i Paviljonu, s tim da su u Mašklinu i Lati plaćali bitno niže račune. I onda je Stephan Macchi nestao iz Hebrangove ulice.
Otišao je u Boškinac, gdje se zadržao kraće od jednog ljeta, pa je negdje 2005. pokušao pokrenuti proizvodnju gourmet sendviča, pa je postao u zvijezda one grozne serije Jezikova juha kojoj nije mogao pomoći čak ni hipertelevizični David Skoko, pa je pokušao otvoriti restoran u dvorcu Bežanec. što je završilo neuspjehom i financijskim sporovima. Zadnji smo ga put vidjeli prije tri ili četiri godine, kad je postavljao kuhinju u Wine Hotelu Roxanich u Motovunu. Kuhao je uobičajeno izvrsno.
Mašklin i Lata pretvorio se u jedan od brojnih zagrebačkih restorana opće prakse koji, eto, preživljava i krize i pandemije što je pohvalno, ali se nikad više nije ni pokušao baviti gastronomijom .
