Prije otprilike pet godina Time na uglu Petrinjske i Amruševe iz noći u noć tukao je rekorde u dnevnom prometu. Time je bio pun baš svaku večer, a vikendima kad je radio do vrlo kasno, u Time se često nije moglo ući. Time je u ono vrijeme imao vrlo dobru do izvrsnu hranu, odlične barmene i stalno je unapređivao vinsku kartu. Time je bio gotovo uzoran primjer uspješnog gastrotainment restorana.
U isto je vrijeme pokojni Andrej Barbieri sa svojim bratićem otvarao Barbieri’s, još jedan klub s dobrom hranom (barem u namjeri). Noel je subotom otvarao punkt za DJ-a: Noel se kasnije, naravno, prebacio na fine dining, ali je u prvoj godini snažno koketirao s gastrotainmentom.
Danas gastrotainment u Zagrebu gotovo da ne postoji. El Toro radi do kasno u noć, ali je on prije svega ozbiljan restoran s elaboriranim hranom i sve ambicioznijom vinskom kartom. Svi drugi lokali koji dugo rade i koji miješaju klupski ugođaj i sadržaje s posluživanjem hrane, jako su loši a katkad i smiješni: Mint ima možda najviše cijene hrane u Zagrebu i lošu hranu; u Khali i Barbieri’su hranu u zadnje vrijeme uglavnom treba izbjegavati, dok je servis postao kaotično neprecizan i neprofesionalan, pa su ovih noći jedni naši prijatelji naručili Benvenutijevu Malvaziju, da bi im konobar donio dvije čaše nekakvog rosea.
Na zagrebačkoj je ugostiteljskoj sceni očito došlo do prilično čvrste podjele između pravih restorana, i klubova koji tek glume restorane ali su zapravo odustali od bilo kakvog ozbiljnijeg kuhanja i restoranskog servisa. Utoliko je zagrebački gastrotainment trenutno u stanju kliničke smrti.
